Drage čitateljice i čitatelji, 

donosimo vam seriju intervjua sa umjetnicama i kulturnim radnicama, od Sarajeva do Mexico Cityja, o feminizmu i umjetnosti danas.

Pitale smo ih gdje smo to danas, koje nas teme još uvijek pokreću i ZAŠTO, s kojim pitanjima i problemima se i DALJE suočavamo, šta je vidljivo u mainstream umjetničkim praksama, a šta NE, koje FEMINISTIČKE UMJETNICE su nam snaga i inspiracija, te KUDA i KAKO trebamo zajednički nastaviti dalje…

Biljana Kašić je feministička teoretičarka i aktivistkinja koja se u svom dugogodišnjem profesorskom i pedagoškom radu zalagala za kritičko promišljanje znanosti, interdisciplinarnost i epistemološki aktivizam. Uz to što je kao redovna profesorica predavala na odjelu za sociologiju Sveučilišta u Zadru, Izlaganja je imala na mnogim sveučilištima u Hrvatskoj i svijetu te vodila više znanstveno-istraživačkih projekata na nacionalnoj i međunarodnoj razini. Osobno ili u suautorstvu objavila je i uredila desetak knjiga i studija, te napisala niz znanstvenih radova o ženskostudijskim i feminističkim temama, postkolonijalnoj teoriji i problemima etike, nenasilja i kulture otpora. Jedna je od osnivačica Centra za ženske studije u Zagrebu, članica uredničkog odbora časopisa Treća i izdavačkog međunarodnog savjeta pri Università degli Studi di Napoli “L’Orientale”.

Osobno smatram da je feminizam u suvremenoj umjetnosti u nas – vizualnoj, performativnoj, multimedijalnoj i dr. Najkreativnije kritičko mjesto u feminističkom području općenito. DA!

Subverzivne, transdisciplinarne, osvještavajuće, ili one koje ulaze u format “pedagogije nelagode”. Dekolonizirajuće prakse.

“Backlash”, neokonzervativizam u poveznici s neumnošću i mizoginijom, epistemička nesvijest – ali i pafifikacija feminizma putem “gender mainstreaminga”. Metode: raskrinkavanje, objašnjavanje, epistemička pravda, neodustajanje od feminističke borbe i utopijskog imaginarija.

Sanja Iveković, Šejla Kamerić, Aida Šehović, Ana Vivoda, Nicole Hewitt, Andreja Kulunčić, Tanja Ostojić.

Nisam sigurna što činiti no zacijelo koristiti izloge, trgove, ulice – zauzimati javne prostore, a isto tako povezivati feminističke umjetničke prakse s predavanjima u knjižnicama i… Koristiti i sveučilišne ulaze i sl. Video-projekcije na zgradama. To su neki od prijedloga.

Ne vidim umjetnost bez feminizma; to je čudesna emancipatorska sinergija. Lo penso positivo.

Smatram da je imenovanje važno, a kako se feminizam ne bi zaturio – u svakom umjetničkom činu ili gesti. I kreirati moćni semiotički imaginarij.