Drage čitateljice i čitatelji, 

donosimo vam seriju intervjua sa umjetnicama i kulturnim radnicama, od Sarajeva do Mexico Cityja, o feminizmu i umjetnosti danas.

Pitale smo ih gdje smo to danas, koje nas teme još uvijek pokreću i ZAŠTO, s kojim pitanjima i problemima se i DALJE suočavamo, šta je vidljivo u mainstream umjetničkim praksama, a šta NE, koje FEMINISTIČKE UMJETNICE su nam snaga i inspiracija, te KUDA i KAKO trebamo zajednički nastaviti dalje…

Anja Bogojević (Mostar, 1985.) je historičarka umjetnosti i kustosica koja istražuje teme društveno angažirane umjetnosti i javnog prostora u okviru suvremenih teorijskih i umjetničkih tendencija. Diplomirala je i magistrirala na studijskoj grupi Historija umjetnosti i komparativna književnost na Filozofskom fakultetu Univerziteta u Sarajevu. Trenutačno pohađa poslijediplomski doktorski studij iz Kulturologije na Sveučilištu Josipa Jurja Strossmayera u Osijeku. Zaposlena je kao viša asistentica na oblasti Historija umjetnosti na Akademiji likovnih umjetnosti Univerziteta u Sarajevu.

Ima, mada više u susjednim nam zemljama, nego u BiH. U posljenjih 10-ak godina svjedočimo raznim projektima, publikacijama i izložbama koje tematiziraju i otvaraju pitanje uloge i značaja feminizma u proizvodnji i recepciji suvremenih umjetničkih i kustoskih praksi. U BiH nažalost, u umjetnosti kao i u politici, feminizam se percipira primarno brojčano (koliko je žena zastupljeno), ili na nivou plakativnosti, tj. kada je aktualno i društveno poželjno da se kroz vizuru feminizma progovori o određenim pitanjima/problemima, naravno uz enormnu dozu političke korektnosti.

Feminizam je za mene kritička praksa koja tematizira, problematizira i pod znak pitanja stavlja sve ono što pojavljuje i određuje kao normativno, kanonizirano, poželjno i prihvatljivo. Suštinsko pitanje je – od strane koga i za koga? U kustoskoj praksi, feminizam percipiram i manifestiram i kao suradnju, kolegijalnost, solidarnost, empatiju, otvorenost i spremnost da se upravo kroz prostor umjetnosti pokrenu i otvore pitanja i teme koje se svjesno potiskuju ili ignoriraju u javnom diskursu, također kao prostor gdje svaki glas ima pravo i mogućnost da se čuje, iskustvo da se podijeli, da priča da se ispriča. U akademskoj zajednici, gdje nastojim da radim vođena istim principima i idealima, situacija je znatno drugačija, krajnje obeshrabrujuća, budući da se prethodno navedeno smatra kao “nesnađenost“, lična slabost, a ne kolektivna snaga. Primjera radi, na akademskom nivou u kontekstu bosanskohercegovačke historije umjetnosti još uvijek govorimo o hijerahijskim patrijalhalnim strukturama, gdje je naglasak stavljen na muškarce – umjetnike, teoretičare i historičare umjetnosti, okarakterizirane kao bardove i doajene moderne i suvremene umjetnosti, dok su umjetnice, njihove suvremenice i aktivne kreatorke istovjetnih umjetničkih pojava i tendencija, gurnute u drugi plan. Autorstvo ovih umjetnica percipira se gotovo kao eksces ili nusprodukt njihove umjetničke radoznalosti u kontekstu prevladavajućih umjetničkih pojava, a ne kao pravovremena i aktualna umjetnička i društvena reakcija. Također, olako se zaboravlja, prešućuje ili jednostavno negira činjenica da su upravo teoretičarke i historičarke umjetnosti trasirale put razvoja, zabilježile i otrgnule od zaborava moderna i suvremena kretanja u bosanskohercegovačkoj umjetnosti poput Azre Begić, Danke Damjanović, Smilje Šinik, Melihe Husedžinović, Dunje Blažević, Nermine Zildžo, Nermine Kurspahić i mnogih mnogih drugih koje aktivno rade, stvaraju i djeluju.

Neznanje, neinformiranost, ukorijenjeni patrijarhat, balkanski šovinizam, mizoginija, sekularizam kao ideja, ali ne i praksa građanskog društva, hijerarhija kao sistem vrijednosti (na svim nivoima, osobito u kontekstu institucionalnog djelovanja), običajno pravo kao modus operandi, birokratizacija društva, diktat poslodavca/donatora, revizionizam u svom najbrutatalnije i najbešćutnijem obliku. U profesionalnom radu, kao i u svakodnevnom životu s navedenim izazovima i preprekama, nosim se, ili bolje rečeno, borim tako što “djelujem unatoč“. Ne pristati ne znači i odustati, iako to podrazumijeva mnogo puta posustati.

U prvom redu to je cjelokupno umjetničko i društveno djelovanje Sanje Iveković. Zatim, Vlasta Delimar koja opetovano kroz svoju višedecenijsku praksu postavlja neka od ključnih pitanja feminizma, kao što je pitanje “treće dobi“ kojim se aktualno bavi. Tanja Ostojić koja u svojim radovima govori o egzilantskom iskustvu, poziciji nepripadanja. Lala Raščić koja kroz svoje recentne, multidisciplinarne projekte vješto progovara o bremenitoj tradiciji, stereotipima i mitomaniji. Selma Selman koja svojim umjetničkim i društvenim radom, baziranom na identitarnoj politici, skreće pažnju na one koji su u (post)jugoslavenskom društvu uistinu nevidljive i nepoželjne.

Ustrajati u zajedničkoj borbi, surađivati i širiti krug suradnika/ica na institucionalnom, vaninstitucionalnom i generacijskom nivou. Solidarizirati se i, nažalost takav je historijski trenutak (opet), opismenjavati, informirati i obrazovati, ne više određene ciljne skupine, nego društvo uopće.

Smatram da umjetnost nema niti može razmišljati o budućnost bez feminizma. Iako zvuči pomalo idealistički, mišljenja sam da je, u posljednjih sto i više godina, ostvaren civilizacijski napredak i da društvo bez obzira na revizionizam i retrogradnost koju živimo, ne može izbrisati ili jednostavno zaboraviti, tekovine koje smo izvojevali. Bez kritičkog mišljenja nema ni društva, a samim time ni umjetnosti.

Samo se zahvaliti za cjelokupan rad, trud, solidarnost, hrabrost i ustrajnost koji kolektiv Crvena čini u ovom društvu i za ovo društvo godinama, a pojedini/e i desetljećima. To je istinsko “djelovanje unatoč“.