Otkad sam agencijski pacov, živim u bunilu. Ne spavam najbolje, ali zato mi fokus spava. Noći provodim prevrćući se po krevetu, u limbu između jave i sna. Duboki regenerirajući san nije moguć.

Svakodnevno proživljavam zgnječenost u sebi i oko sebe. Ujutro najprije presavijem napola tešku kuglu koja mi se u trenutku buđenja zaokrugli u trbuhu, pa spustim ruke na volan. Upalim motor i pojurim kroz raskrsnice kao da mi je život u opasnosti, nervozno trubeći drugim vozačima. Uvijek sam u poziciji niskog starta, spremna da potrčim, reagiram. Izgrebani su mi i automobil i cipele.

Možda to ostali ne primjećuju, barem nikad ništa ne govore, ali moji senzori pomahnitaju čim pređem prag ureda. Teškim koracima zategnem paučinaste niti, vrata glasno zalupe iza mojih krivih leđa i onda, kao da neko pritisne prekidač, aktivira se vrtlog, zgrabi me, baci u uredsku stolicu i počne prštanje informacija i događaja. Telefoni neprestano zvone, gomilaju se mailovi, odjekuju nervozni glasovi, nameće se hitnost – šizofrena atmosfera mi sadistički sjecka sinapse.

*

Kad je nakon akvizicije, počelo novo poslovno poglavlje u agenciji, bila sam puna nade i naivnog entuzijazma. Tada sam još imala snage za brzohod do posla. Stalno sam žurila a nigdje nisam stizala, pretrčavala preko šljunčanih staza i preskakala rupe u asfaltu. Vjerovala sam da će mi uz pisanje slogana, upravljanje poslovnim procesima komunikacijske agencije unijeti više dinamike u život i pomoći da se pridignem iz niskopritiskaškog polusna. Nije prošlo dugo i noge su mi služile samo za upiranje u pod ispod radnog stola i stiskanje papučica u automobilu. Kad sam se počela gubiti s gomilom zadataka govorila sam sebi samo se bolje organizuj.

Presija se nikad nije zadržavala u granicama četrdeset radnih sati. Samouvjereno se protezala i lijepila na vrijeme koje sam zvala slobodnim. Čak su mi i kod kuće, misli lancima bile privezane za radni sto. Posao je bacao tamnu sjenu na svaki trenutak životne radosti.

Agencijski drill je zatezao moje tanke živce i strugao mi po preosjetljivim čulima. Paralelno upravljanje projektima uništavalo je sve kapacitete moje pažnje. Kad bih pokušala neobavezno razgovarati s ljudima iz mene bi provalila bujica nepovezanih rečenica – i misaoni tok mi je multitaskao. Snove su mi zagađivali zastrašujući scenariji velikih projekata i nekoliko bih se puta u toku noći budila u panici. Svakog sam se jutra pitala šta radim tu, zašto mi ne polazi za rukom da odem. Osim ogromnog straha od grešaka, koji se ugravirao u mene u samim počecima, nisam pronalazila nikakvog smisla ni u promocijama, oglašavanju ili komunikacijskim strategijama koje smo razvijali. Željela sam se baviti važnim temama, slati poruke koje će promijeniti svijet, ali naši su klijenti željeli samo namamiti više kupaca i ojačati konkurentnu prednost.

Adrenalin me gušio. Panika je ulazila u mene kao virus. Svakodnevno mi je kroz nosnice izlazio život a ulazio strah. Pa sam ga poslušno gutala i gurala u želudac. Trpala sam preslatku i preslanu hranu u sebe kako bih ublažila gorčinu, i tijelo mi se polako pretvaralo u pihtijasto drhturavo tkivo neotporno na udarce. Činilo se kao da tonem u živo blato, a nema ničega što bi me moglo iščupati i spustiti na bezbjednu podlogu.

Uvečer bih došla kući otečena od cjelodnevne žurbe i pokušavala izbjeći okidače koji će provesti eksplozije kroz moje nerve. Na mamine kritike i komentare sam burno reagovala. Krik bi puknuo iz mog želuca i bujica sirovih riječi bi se zalijepila na zidove. Razgovor bi uvijek završio naglo kad bi mi nestalo glasa i nemoć me bacila na krevet s kojeg se nisam mogla pomjeriti do jutra.

Umornim sam očima buljila u knjige o komunikacijama koje sam posljednjih godina slagala na nahtkasnu, pokušavajući naučiti tržišni jezik, ali sam sve teže čitala. Okretala sam stranice i vidjela samo gomilu praznih znakova. Buka iz zakutka hinjski je prigušivala glas koji je pokušavao dati smisao skupinama slova – ništa nije dopiralo do mene. Prestala sam i prevoditi iz hobija, posao bi mi isisao svu energiju i kad bih došla kući nisam mogla raditi ništa što je zahtijevalo i najmanji mentalni napor. Ležala sam i buljila u TV ekran.

Sjedilački rad pretvorio mi je tijelo u mlitav oklop koji se jedva pomjerao. Moj entuzijazam za jogu je brzo oslabio, postalo je preteško natjerati se da dan započnem pozdravljajući sunce.

Poneki vikend bih uspjela odlijepiti pipke sa sebe i djelimično povratiti snagu. Ostajala sam dugo u krevetu i maštala o napuštanju posla. Ali svaku priliku da se zaposlim kod drugog poslodavca osujetila bih refleksnom samosabotažom već tokom inicijalnog intervjua. Nisam mogla da se vidim u drugom prostoru. Nisu mi se sviđali ti direktori, nafrakani i glatki, koji su iz svojih skupih stolica ispaljivali pretenciozna pitanja. Nisam bila dovoljno zaglađena da se stopim s njihovim ambijentom, sve je na meni stršalo. Interijeri su im bili sterilni i ksenofobični, ja sam bila Drugo. Upoređivala sam uslove koje su nudili s onim koje sam imala u agenciji – nije se naziralo poboljšanje. Propalo je nekoliko desetina pokušaja da promijenim radnu sredinu. Onda bi pritisak privremeno popustio i ja bih, u svjetlu zadnjeg faila, prigrlila poznato okruženje i privremeno zaboravila sve što mi je smetalo.

Novac sam trošila impulsivno, na stvari koje mi nisu trebale, na kozmetičke tretmane koji će obrisati umor s mog lica, na frizere i manikure… Veliki dio plate sam ostavljala i u knjižarama. Punila sam svoje police knjigama, čekajući vrijeme da se saberem i vratim čitanje u svakodnevnicu. Tako sam sebi nadoknađivala sve iznevjerene principe, iskupljujući se za samoizdaju.

Nezadovoljstvo je sabijalo zidove ureda u prijeteći betonski prorez u kojem nisam mogla pravilno udahnuti, ni pokrenuti tijelo. Negdje ispod slojeva uznemirenosti u meni je iskrila nada da je taj posao privremen. Tvrdoglavo sam čekala da me neko zagrli i odvede odatle.

S vremenom sam postajala sve ravnodušnija, nemoćna da se oduprem struji koja me nosi u taj prostor, iznova i iznova smrskavajući svaku klicu nade da je moguće protegnuti utrnule ruke tako visoko, izvan mraka, da se dohvatim slobode. Svakog sam se dana skupljala i istovremeno razlijevala po uredskoj stolici ali dok sam prelazila istu putanju, užasnuta činjenicom da je redoslijed automobila na semaforu potpuno isti, sve je u meni vrištalo da ne idem tamo. Željela sam protegnuti svoje krake i iznijeti se na sunce.

Ponekad bi mi se učinilo da je dovoljno privremeno izaći iz mraka i provjetriti svoju kožu – uvjeravala sam se da je to način da preživim. Međutim, efekat privremenog izlaska je i sam bio privremen, shvatila bih nekoliko dana poslije svakog odmora.

*

Probudila sam se s čudnim pritiskom u području abdomena, kao da nekoliko pipaka pritišće jetru, slezenu, bubrege, maternicu, želudac… ma svu utrobu mi stisne, nagnječi mišiće, noge utrnu a udisaji postanu plitki.

Kao da se u mene uselio oktopod. Ili su iz kugle izrasli dugački prsti.

Oktopod me nije spriječio da požurim na posao. Smjestivši se u sjedište automobila, osjetila sam čudno treperenje koje me odvajalo od zgrade, od mog auta, od grada. Odvajalo me od sada. Kao da sam iskliznula iz postojećih prostorno-vremenskih koordinata i ubacila se u drugi poredak. Bila sam udaljena od svakodnevnog, neuzemljena.

Prekoračila sam prag i mehanizam vrtloga se pokrenuo. Mailovi su pristizali, telefoni zvonili, svi su tražili hitne odgovore, podršku i informacije. Trzala sam se na svaki zvuk, pretrčavala to do liste, prelistavala desetine otvorenih dokumenata i tabova na ekranu.

Ispravila sam leđa u naslonjaču i trljala sljepoočnice. Pogledala sam na sat i ustanovila da mi je dan opet pojeo vrijeme u pokušajima da svima budem na usluzi a nisam završila najbitniji posao. Primakla sam stolicu tako da mi je rub stola prelamao tijelo, svjesna da moram završiti slogan konferencije sutra do podneva – već sam dvaput pomjerala rok ali kupovanje vremena mi svejedno nije pomoglo da dođem do rješenja koje će sažeti sve bitne stavke poruke. Oktopod je ukrutio i raširio pipke, stisnuo mi dah i ubrzao otkucaje srca. Željela sam završiti radni dan u pet i otići kući da šutim u mraku.

Oko pola šest mi je postalo jasno da neću završiti slogan, pa nije preostalo ništa drugo nego da spakujem bilješke u torbu i pokušam pronaći inspiraciju u miru svoje sobe. Dok sam čekala zeleno na semaforu pogled mi je uhvatio natpis Move on, na majici čovjeka koji je prelazio cestu.

Kad sam došla kući uzela sam nekoliko žutih samoljepljivih listića, na svaki napisala jednu riječ, pa dva i po sata kolažirala. Zamijenila bih mjesta, dodavala riječi pa ih onda izvlačila iz redoslijeda, nasumično bacala papiriće i pokušavala iz onog što je popadalo po stolu izvući zvučan slog, ali nijedna mi kombinacija nije zazvonila u ušima. Spustila sam se u krevet i cijelu noć raspravljala s klijentom. Nije im se sviđao slogan a mene je hvatala panika. Govorila sam da je to upravo ono što su definirali u briefu i da komunicira poruku koju žele, ali oni su hladno odmahivali glavama. Probudila sam se mokrog potiljka i zapisala u telefon Da pukne priča!

*

Nekoliko sedmica kasnije, na dan konferencije, stajala sam u tuš kabini i pokušavala isprati anksiozne pipke koji su mi pritiskali stomak, prsa i potiljak. Trudila sam se povratiti sluzavog oktopoda ispod želuca, ali pipci su se čvrsto držali za unutrašnje zidove mog tijela. Strepila sam da će se dogoditi nešto zbog čega će sve propasti, da nam se negdje potkrala strašna greška koju nismo uočili. Htjela sam samo vidjeti kraj agonije i nadala se da će se pritisak slegnuti čim konferencija počne. Nije pomagalo ni što su stalno zvali s pitanjima kad ko dolazi, da li je sve spremno, produbljujući napetost. Strahovala sam od poziva u kojem će neko prijaviti nepopravljivu grešku.

Kroz šum vode u kupatilu probijalo se neumoljivo zvono telefona. Prekinula sam tuširanje i dotapkala do kuhinje. Opet zvučne halucinacije – ekran nije pokazivao propuštene pozive. Brzo sam se vratila prateći svoje mokre otiske na parketu, saprala ostatke sapunice s tijela i obukla se spremna da potrčim ako sad jave da se desila krizna situacija. Željela sam ugasiti telefon i pobjeći od svega. Sklupčati se u mraku i prespavati uznemirujuće pulsiranje u glavi.

Popila sam dva leksiliuma od šest miligrama i neman je iščeznula. Sporim koracima sam ušla u dvoranu.

Drugog dana konferencije, opet se probudio u meni. Ponovo sam u krvotok pustila 12 mg leksiliuma i počela odbrojavati sate do kraja.

Nestrpljivo sam čekala prvi radni dan u kojem ću uručiti otkazno pismo. Najviše me mučio taj bolesni strah od nečega, nešto je bilo krivo, osjećala sam užas kao u noćnoj mori, kao da me nešto progoni, kao da stojim nad provalijom. Nije imalo smisla.

*

Sljedećeg jutra, vozeći se na posao, u mislima sam s direktoricom vodila imaginarni razgovor o otkazu. Prekinuo me poziv klijenta – urlao je iz zvučnika u automobilu, bijesan jer smo saopćenje objavili bez njegovog odobrenja i tako stvorili ogromnu mrlju na ugledu organizacije. Rekao je da je izgubio strpljenje s nedostatkom protokola u našem radu i da nakon ovakvog propusta nema izbora nego prekinuti saradnju s nama.

Željela sam se zabiti u neki zid da nestanem, da iscurim iz krvotoka. Zaustavila sam vozilo na proširenju i dvadeset minuta, iz tijela koje se snažno treslo, iskašljavala suze. Srce mi je lupalo kao gong i nisam se usudila upaliti motor. Bila sam u strahu da ću umrijeti od udara tu pored ceste, sama. Ruke su mi omlitavile, noge utrnule. Pred očima su mi se smjenjivala ljutita lica klijenata, direktorice, mame. U glavi mi je zvonilo i činilo mi se da umirem. Onda sam se počela njihati naprijed-nazad. Zamislila sam da sam na ljuljački, ispred svoje kuće, pet mi je godina. Ispravi noge. Savij. Ispravi-savij. Ispravi-savij. Pendulum je bio neodlučan. Više ja je bilo nesigurno kao i zbiljno ja. Sjedila već sigurno dva sata u sjedištu njišući se, kad sam osjetila da me hvata groznica. Sabrala sam se, nazvala ured i javila da nisam dobro. Upalila sam auto i odvezla se u ambulantu.

Na vratima ambulante dočekao me plakat na kojem je pisalo Izlaz postoji. Doktorica je primijetila da sam blijeda, prepisala mi suplemente željeza, nešto za imunitet i poslala me na bolovanje. Vjerovala je da se radi o gripi i da ću za koji dan biti kao nova. A ako ne budem, rekla je da ponovo dođem. Ušla sam u stan, obukla dva džempera i ogrnula se dekom, trepereći u groznici. Prvo sam pokušala malo odspavati ali mi to nije dozvolio misaoni tok koji je izlistavao nedovršene obaveze koje moraju biti gotove najkasnije sutra. Nakon paracetamola, groznica je popustila a ja sam uzela laptop, dovršila izvještaje i proslijedila kolegama informacije o ostalim obavezama.

Prvih nekoliko noći sam loše spavala. Stalno sam sanjala bijesnog klijenta i mrlju na ugledu njegove organizacije.

U posljednjim danima bolovanja sastavila sam plan kampanje.

*

Zastala sam pored velikog bilborda na kojem je moja slika. Sjedim u snijegu stišćući laptop u krilu i zurim negdje iza, blještava od svjetla ekrana. Pored slike piše: JA SAM MELLY SHUM (1).

Upalila sam automobil i vozila po ulicama sve dok cesta nije postala mokra. Zaustavila sam vozilo i stala na asfalt. Mrlje od motornog ulja razlile su se i iscrtale šareni tepih. Hodala sam snažno utiskujući stopala u boje. Kiša je sapirala moje otiske i stapala ih s mrljama. Kao kad hukneš u staklo, otisak daha se kratko zadrži i nestane. Onda ipak ostane nešto, nekakav trag. Na nezamrljanom staklu.

—
1. Skulptura umjetnika Ken Luma od 1990. godine trajno izložena na fasadi Centra za savremenu umjetnost u Rotterdamu, https://www.sculptureinternationalrotterdam.nl/en/collection/melly-shum-hates-her-job-en