Tokom proteklog ljeta Italija se suočila s migracijskom krizom jer je velik broj ljudi u tranzitu stigao na njezinu obalu. Neki od tih ljudi prešli su zemlju prema sjeveru s ciljem da dođu do Francuske. Na jednom od graničnih prijelaza gdje migranti moraju „ilegalno“ prijeći granicu, nalazi se prihvatni centar, sigurna kuća, kojom upravljaju i koju podupiru razne organizacije civilnog društva koje pružaju humanitarnu pomoć ljudima u tranzitu. U Oulxu, gradu na sjeverozapadu Italije, dnevni priliv ljudi daleko je premašio kapacitete prihvatnog centra. Prema organizaciji Melting Pot, u tom malom selu s nešto više od 3000 stanovnika, u mjesecu julu bilo je više od hiljadu migranata u tranzitu. Prenapučenost, vanredna situacija i polulegalnost granične solidarnosti privukli su pažnju raznih medija željnih izvještavanja i tumačenja ovih događaja.

Desnica (umjerena i ekstremna) prilično je jasna u svome tumačenju migracijske krize. Oni je vide kao „invaziju“ ili „napad“ na evropski kontinent, dok je porast ekstremno desnih snaga širom Evrope dodatno zaoštrio migracijske politike njenih država. Za ovu svrhu, ekstremna desnica služi se, ne samo institucionalnim politikama, već je podržana i od dobrog dijela medijske mašinerije koja joj služi za promoviranje vlastitih ideja i difamaciju ljevice, ali i u konkretnom slučaju pokreta solidarnosti koji pomažu migrantima na granicama.

Eklatantan primjer desnog pokušaja difamacije pokreta solidarnosti došao je od jutjubera čiji se kanal zove The Jolly Heretic. On je, naime, nedavno objavio video pod nazivom Why do some women treat migrants like children? U videu, narator pokušava pružiti evolucijsko objašnjenje za „infantilizirajući stav“ žena prema migrantima. Video o kojem govorimo u ovome tekstu uzima za polaznu tačku jedan segment BBC-jeve reportaže pod nazivom Desperate Journeys: Italy’s Prime Minister has warned that Europe will be overwhelmed by migration unless the EU finds Solutions. U ovom izvještaju, novinar BBC-ja pritišće volonterku iz prihvatnog centra u Oulxu da odgovori na pitanje potiče li njezino djelovanje nelegalne prelaske granice. Odgovor volonterke preusmjerava raspravu na potrebu ublažavanja rizika smrti pri ilegalnom prelasku granice, jer bi ljudi prelazili granice bez obzira na to pomagali aktivisti njima ili ne. Cilj dobrotvorne udruge, kako tvrdi ova mlada aktivistica, zapravo je sprječavanje smrti, a ne poticanje ilegalnosti.

Ono što izaziva zabrinutost u ovom intervjuu je njegov manipulatorski i obmanjujući karakter. Narator reportažu započinje analizom različitih ženskih stavova o brizi, pozivajući se na studije o tome kako žene postupaju prema svojim ljubimcima. Zatim prelazi na sterotipnu analizu ženskih stavova prema transrasnim posvojiteljima i posvojiteljicama, te konačno dolazi do temeljnog pitanja videa: „Zašto žene tretiraju migrante kao djecu?“, na što on odgovara: „Žene, naravno, a posebno žene mlađe dobi, imaju ogromnu želju za brigom. Iz toga slijedi da žene vide migrante kao objekt brige, a čini se da ih takvim vide jer im učitavaju nevinost i infantilnost.” Za naratora nije bitno dekonstruirati ili pridonijeti raspravi o ovom specifičnom pitanju već denuncijatorski konstatirati šta to navodi žene da se tako ponašaju.

The Jolly Heretic argumentira da su iz evolucijske perspektive mlade žene u svojim dvadesetima biološki predodređene da budu majke. Zbog društvenih promjena, kako on tvrdi, mnoge žene u ovoj dobnoj skupini odgađaju majčinstvo, što dovodi do neispunjenih skrbničnih instinkata. Narator sugerira da bi žene mogle preusmjeriti te instinkte prema izbjeglicama, posebno mlađim migrantima, gledajući na njih kao na „zamjenu za bebe“. Ova njegovateljska sklonost, vidljiva u studijama o posjedovanju kućnih ljubimaca i transrasnom usvajanju mogla bi objasniti zašto neke žene aktivno podupiru i sudjeluju u aktivnostima pomoći migrantima, čak i suočene s pravnim zavrzlamama, skrivajući i slučaje zlostavljanja radi zaštite ranjivih agresora, napominje on. Narator potom zaključuje da je izbjeglička kriza pojačana zbog viška žena u dvadestima i tridesetima koje nemaju djecu, a majčinski instinkti dolaze do izražaja na različite načine, uključujući podršku migrantima.

„Upravo zato što sada ima toliko žena koje su u dvadesetima i tridesetima a nemaju djecu, ti majčinski instinkti moraju negdje biti kanalizirani, a u nekim će slučajevima biti kanalizirani prema mačkama i psima. U nekim će slučajevima ići na transrasno posvajanje ili šta već, ali u nedostatku tih stvari, čini se da će ići i na mlade muške migrante.“

“Analiza” koju nudi ovaj video pokušava ponuditi nekoliko kritika. Najprije, zabrinjava neprikladno prikazivanje lica i riječi mlade aktivistice, za što nije imao pristanak. Drugo, ističe rodne stereotipe, ograničavajući razumijevanje ženske uloge u ovim aktivnostima na biološku perspektivu. Žene se ne smiju reducirati na njihove reproduktivne kapacitete. Ako mlade žene ne postanu majke u ovom društvu, razlozi mogu biti različiti i ne zahtijevaju opravdanje, a pogotovo ne ono kakvo predlaže The Jolly Heretic. Izbor da se odgodi majčinstvo ne treba tumačiti kao nedostatak ostvarenosti.

Koncept “zamjene za bebu” o kojemu govori narator temelji se na ideji da žene bez djece instinktivno traže zamjenu za bebu u različitim oblicima. Dok video povezuje kućne ljubimce, transrasna posvajanja i migrante u zbrkanoj priči, on pojačava stereotipe koji vrijednost žena svode na puke uloge njegovateljica. Žene su različite, s jedinstvenim iskustvima, težnjama i perspektivama. Svođenje njih na jednu kategoriju koja donosi izbore na temelju rodnih stereotipa je reduktivno i beskorisno u razumijevanju konteksta i radnji.

Ovaj video pak ne predstavlja izoliran slučaj; postoje brojne pritužbe suborkinja i kolegica koje često bivaju seksualizirane, jer im se učitava fetišizacija ljudi u pokretu u tranzitu samo zato što su tamne boje kože i ranjivi. Kolegice su se suočile s uznemirujućim komentarima, poput onoga da je jedna željela da je njeni prijatelji migranti siluju “kako bi naučila voljeti strance”. Ovu raspravu obično potiču rasistički stereotipi o seksualnoj izvedbi osoba afričkog porijekla i ekstremna seksualizacija žena aktivistica. U muškocentričnoj i patrijarhalnoj perspektivi, ako je aktivistici stalo do pomaganja migrantima, ona to čini zbog svog majčinskog instinkta, a ne jer je to njen politički izbor. Može se vidjeti kao majka ili konkubina, ali rijetko kao sestra, drugarica i solidarna aktivistica. Ovo je pogled bijelog, hetero cis-normativnog muškarca koji iščitava odnos između dva subjekta iz svoje udaljene perspektive, odvojen od konteksta radnje u toj specifičnoj dinamici.

Rasprava o infantilizaciji izbjeglica zaslužuje da bude razvijana, budući da je takav stav prisutan u raznim aspektima zapadnjačke solidarnosti i upravljanju migracijama. Iako je stvaran i raširem, ovaj stav ne proizlazi iz biološkog poziva na majčinstvo, već iz kolonijalnog pogleda prema podređenima. Podsjećajući na kritike Gayatri Sipvak, može se istaknuti kako se djelovanje podređenih odbacuje ili iskrivljuje, pridajući im inferioran ili ograničen protagonizam. Akteri koji djeluju u ovim događajima su s jedne strane migranti, a s druge žene iz pokreta solidarnosti, koje niko u pomenutom videu nije pitao kako zapravo percipiraju te uloge i dinamiku na djelu. Niko se ne pita zašto neko podržava ovaj cilj ili kako se žena koja pruža podršku doživljava na granici. U tom im se smislu i jednima i drugima oduzima glas i smješta u poziciju podređenosti.

Feminizam kao samosvjesna istinski intersekcionalna praksa i politika, zahtijeva uključenost u kontekste šire od vlastite borbe za emancipaciju. Nužan je dublji uvid u karakter ženskog aktivizma u područjima koja nisu striktno povezana sa ženskom emancipacijom (ali i s onom drugih pojedinaca) već su organizovana ženska i feministička aktivnosti u drugim poljima borbe. Tek tada možemo govoriti o emancipiranom i istinski intersekcijskom internacionalizmu koji ne reproducira suptilno, makar i “militantno”, stavove i ponašanja u domenu brige za druge koje je stoljećima prije oblikovao patrijarhat.