​​Ljeto je skoro završilo ako je suditi po godišnjim odmorima i znanim podjelama godišnjih doba na koja smo navikli. Ako je suditi po temperaturama ljeto će trajati čitavu jesen, a zime možda neće ni biti. Globalno zagrijavanje! Tema za koju su izgorjeli mnogi, čija žrtva nažalost nije bila dovoljna da zaustavi sve. Neki kažu da sve što mi mali ljudi radimo, recikliramo, odvajamo i štedimo resurse, neće promijeniti ništa dok svi veliki i moćni ne promijene ploču. No, čini se da se ni to neće dogoditi sve dok im se isplati eksploatirati i uništavati u dobrom starom kolonijalnom maniru. Ide se do kraja, do apokalipse. A ljeto je sve duže. Gori zemlja, buni se nebo i kuhaju se mora. Dok sve to traje i kraj postaje sve neminovniji, mi se vraćamo s godišnjih odmora (ako smo si ih mogli priuštiti), pa preplanuli i odmorni rezimiramo gdje smo bili i kako smo se proveli. 

Neki su za ovo ljeto odabrali morsku obalu, dobro znano Jadransko more ili pak Egejsko, Jonsko, a oni dubljih džepova neko daleko otočje na kojem rastu kokosi i plivaju tropske ribe koje su nekim čudom ovog ljeta naletjele i u komšiluk pa tu grickaju domaće i turiste kao što oni grickaju egzotično voće u all inclusive hotelima. Neki su možda posjetili i neke gradove Evrope ili svijeta, a oni koji si nisu mogli priuštiti turizam i renesansu, mogli su i u Sarajevu leći na balkon (umjesto na plažu) i s merakom zapjevati “Moj galebe”, ovom galebu koji se odnedavno udomaćio i kod nas. Čudimo se čudima vrlo kratko! Globalno sranje, lokalne promjene. Tako je kako je. Navikne čovjek na sve. 

Većina onih koji su skoknuli do Jadranskog mora, vratila se tamnije kože i tanjih šlajpeka. Cijene nisu normalne, kažu. Domaćini bi najrađe da im pošalju pare i ne dolaze nikako. Voda košta 5 eura (ne toče iz česme). Riblja plata, čitava plata, a čitav odmor par kreditnih rata. Ali poznato je odavno da Bosanci i Hercegovci spucaju na odmoru sve pare koje imaju pa je i septembar postao suh, kao i januar. Ljubav se kažu ne može platiti, mada ona prema našem moru košta sve više i više. Bilo kako bilo, plivalo se i skakalo s molova, šetalo se dalmatinskim largama i pile bevande na terasama diljem obale. Odmorila su se djeca, opustile tate, a u valovima mora uživale su i mame. Zaljubljivala se mladost i drugovala sa vršnjacima odavde i odande. Bilo je i pjesme i plesa, i opekotina i jogurta po crvenoj koži, i kukuruza, krafni, lubenice i grožđa na plaži, ali nije bilo lakoće s kojom su se nekada potezali novčanici i zavrtale runde svima u kafani. Sve je skuplje, a ni neke plaže više nisu džaba. Inflacija je pojela sve, pa i domaćini grcaju u eurskim dugovima i sele se negdje drugo. Ne može se više ni od turizma živjet’ ko nekad. Evropski standard za sve.

Turska se platila na rate. All inclusive, avionom, 10 dana. Hrane na pretek, na stolu svega što ti srce poželi. Plaže nisu neke. Ideš 200 metara dok ti voda (tj. more) ne dođe do butina. Pijesak se uvlači svuda, nema hlada ni za lijeka, ali ima bazen i ima vodeni park za djecu koja se spuštaju niz bezbrojne tobogane i plivaju dok se ne smežuraju. Krenula je čitava familija. Poveli su i starije članove familije, da i oni malo vide mora i da ima ko paziti na djecu. Letjeli su Turkišom u kojem još “fala bogu” ima svega za pojesti i popiti i svi plješću pilotu kada uspješno sleti na destinaciju. Onima koji nisu išli s njima kupili su magnete za frižider na kojima piše Antalya, Kemer ili Bodrum. Jeli su bogovski, za sve pare. Niko nije skinuo ni grama, a kako bi i skinuli kada su ih pitali raznoraznim specijalitetima od jutra do večeri. Barem nisu morali stajati pored šporeta na 40 stepeni i pohovati šnicle koje su kupili u Lidlu na akciji, ko u Hrvatskoj. Od kada mnogi idu u Tursku na more, kažu da se odmore i naspavaju ko žena za čitavu godinu. Isplati se kako god da okreneš. Makar se i stisli do kraja godine. Turci su gostoljubljivi, a i dobije se puno više za isto para. 

Viša klasa odlučila je turistički obići Pariz, London, Rim, Lisabon, Barcelonu ili posjetiti familiju i prijatelje u dijaspori. Jeste skupo, ali im jednostavno treba bolje, naprednije i ekskluzivnije. Zanemarit će i činjenicu da su ti gradovi rasli na robovlasništvu i kolonijalizmu, jer putovanja tamo učinit će ih kulturnijim i intelektualnijim i sigurno će promijeniti njihovo viđenje svijeta i ljudi. Na ovim preskupim putovanjima otkrivaju sebe i druge koji kao i oni žive život punim plućima. Putuju po svijetu, ljetuju u smještajima s 5 zvjezdica i kupuju preskupe odjevne predmete poznatih i visokih modnih marki, koje su napravile tamo negdje, neke žene i djeca, za samo par dolara. Ne mogu na to misliti na odmoru, a i nisu oni krivi za to. Tako barem misle. Šetaju i u rukama nose kese, tj. kartonska pakovanja na kojima je ručno izvezen naziv modne kuće. Jedno drvo, za jednu kesu. A u kesi od par stotina do par hiljada eura, ovisno o visini klase i dubini džepa. Jednom su mi neke djevojčice rekle da je neka žena bacila slične kese u kontejner, a one pokupile i nosile okolo kao torbice, kao statusni simbol. Nek se i sirotinja puše! A ovi bolji nek putuju, u glavne gradove svih kontinenata, da vide trgove i zgrade, da posjećuju i obilaze “sve” muzeje. A toga barem ima u glavnim gradovima na pretek. Ima i dvoraca koje mogu posjetiti, ima i vila u koje mogu ući  kao što se ulazi u muzej, s plaćenom kartom. Ima i restorana s Michelin zvjezdicama iz kojih obavezno moraju postaviti story. Hodočašće podrazumijeva dolazak u stanje u kojem shvate da tu pripadaju i da im sve to baš, baš leži. Dosta im je i mahale i papanluka. Oni su druga klasa, a uz nju ide i spisak punktova koje valja proći u toj inicijaciji. Ipak, moraš poznavati neke svjetske stvari, da porasteš kao građanin. Muzeji su zato obavezni. Što veći to bolji, glavno da se taguješ. Treba i u nacionalne ići i druge koji su popularni i posjećeni. Vidjeti tamo sve. History of art superstars. Bogovi kojima se valja nakloniti. O kojima još puno toga treba naučiti. Dok gledaju u njihova djela, ni ne razmišljaju kako su tu sakupljena sa svih strana svijeta? Pojma nemaju ili imaju al’ nisu oni krivi! Vide ih samo umetnuta u nakinđurene sale dvoraca koji prije nisu bili muzeji za niže klase. Tamo je živjela samo prava krema. Truli bogataši. Kraljevi i kraljice i njihove svite. 

Jao kako je lijepo tu! Isprva ne znaš gdje da gledaš u toj bogomolji umjetnosti. Dok lagano koračaju po parketu složenom u neobične geometrijske kombinacije, pred očima im se nižu pejzaži velikih dimenzija i bujna ženska tijela preko kojih je sam Bog premazivao uljane boje. Upoznaju i kraljevsku familiju i gledaju u mrtvu prirodu hrane koju su kraljevi jeli i pića koje su pili: fazani, vino, jabuke, nar, prepelice, bataci i kosti, posuđe s pozlaćenim rubom i zlatne kašike. I bitke koje su bili. Poznate bitke kod ovoga i onoga, za ovaj i onaj komad zemlje. Pobjede koje su nizali, tijela koja su raskomadali. Predivno! Grandiozno! … Kakvi svodovi, kakvi lukovi, kakav pogled, kakva ljepota. Osjećaju se veliko kao kupola iznad njih. Neće im stoga biti mrsko sačekati u zmijolikom redu koji se sporo pomjera, jer znaju da će vidjeti Mona Lisu. Pogledat će je ravno u oči i shvatiti sve. Iskustvo je neopisivo. Transcendentalno. U njemu su i nakon što napuste velike galerije. Drže ih i u exit shopu, dok kupuju kopije velikih majstora koji su umrli siromašni! Kupuju salvete sa suncokretima i tacnu na kojoj je čitava Guernica i malu Fridu Kahlo s cvijećem na glavi i ceker na kojem piše Eat the rich, Save the planet. Nisu oni krivi što su umjetnici/e umrli/e siromašni/e. Oni su samo došli da se dive njihovim djelima, da rade na sebi, da jednostavno budu bolji, jer su sve to vidjeli svojim očima. Upravo zato će sada sve to objaviti na svom profilu. Da drugi vide i znaju da su bili i da su zato bolji. #museum #art #culture. U druge muzeje ne idu. Ne znaju ni da ima drugih muzeja. Oni im nisu na listi. U njima je sigurno sve političko i sumorno. Tamo gdje pokazuju “drugu stranu novčića” na kojoj su upisani dosadni brojevi i slova. Oni biraju ljepotu, glava umjesto pisma. Biraju uzvišenost koju osjećaju kada hodaju glavnim gradovima u najboljoj garderobi koju su tako pomno spremili za ovo hodočašće. Hodaju kilometrima i gledaju u izloge, dvorane i restorane koji su lijepi i u kojima su oni lijepi. Ljepota u osjećaju promatrajućeg subjekta. Ljepota koja izvire iz mermernih fontana koju drže predivna crna tijela muškaraca i žena koji su nekada davno postali njihovi robovi. Uživaju u ljepoti mostova koji se utapaju u velikoj rijeci i postaju još ljepši kako pada noć. Ta se ljepota vidi i na fasadama i kitnjastim balkonima i izlazi iz svih prozora i trgovina. Ljepota je i na terasama u kojima sjede ljudi s razglednica. Nemoguća ljepota ambijenta u koji su doputovali. Od nje im se manta u glavi i tako opijeni lebde kroz grad. Odlaze da kupe baget, sir i vino, pa sjede pored Seine i čitaju slike kao poeziju. Zato će kupiti i mali Eiffelov toranj kako nikada ne bi zaboravili da su od sada na drugom nivou. Popet će se do vrha, skroz gore i gledati daleko i široko, dok ne odluče koja je to nova destinacija. Naprosto je obavezno posjetiti i Rim i London i Stockholm i Abu Dhabi. I tamo isto ima Louvre i shopping. I tamo će ići u sve muzeje i svi će znati da su bili. To je na kraju njihovo pravo. To su njihove pare, njihov život!

Za utjehu onima koji su ostali: putovanja ka lažnoj ljepoti, svakako ostavljaju prevelik ekološki otisak. Save the planet!