Otuđenje, zaglupljivanje, iscrpljivanje, obesnaživanje, izolacija – svi ovi različiti ali srodni pojmovi ukratko opisuju doživljaj svijeta za većinu nas. Strukturalni uvjeti su takvi da nas konstantno i sve više odvajaju jedne od drugih. Sve ovo već dugo iscrpljuje naše snage i sposobnosti da se borimo da stvari budu drugačije, tim više što ne možemo biti sigurni kako će završiti ta borba.

Zbog pandemije, mjere štednje i politike koje imaju cilj smanjenja javnog duga nisu bile visoko na listi političkih prioriteta, ali s „krajem pandemije“ nismo doživjeli i kraj rastuće nejednakosti u bogatstvu i prihodima; niti plan za suočavanje s nadolazećom katastrofom globalnog zatopljenja, klimatskih promjena i uništavanja okoliša koje je kapitalizam iznjedrio i ne može riješiti. To bi, naime, zahtijevalo promjenu ekonomske i društvene organizacije. I zato je lakše zamisliti kraj svijeta nego kraj kapitalizma.

Trenutno smo u preslagivanju snaga, u međuvremenu nam se dogodio i rat u Ukrajini, recesija i inflacija. Ali, budući da krajnji cilj mjera i politika štednje ionako nije bilo smanjenje inflacije i uravnoteženi nacionalni budžeti, već očuvanje kapitalističkog poretka, nešto slično možemo očekivati i u budućnosti. Sve ove mjere rijetko su usmjerene ka tome da stabiliziraju gospodarstvo, ali stabilizirale su ukidanje društvene moći najvećem dijelu čovječanstva[1] što je zapravo preduvjet za bilo kakvu kapitalističku akumulaciju i očuvanje našeg socioekonomskog sustava i simboličko-kulturnog sustava koji ga podržava.

Ovo polazište utječe na sve ekonomske analize i aktualizacije bilo kakvih politika.

U evropskom kontekstu, to se manifestira u odumiranju i uništavanju institucija socijalne države, te posljedičnom povećanju nesigurnosti među općom populacijom. Namjesto principa jednakosti, socijalne pravde i solidarnosti, na kojima se temelji socijalna država, u neoliberalnom ekonomskom sistemu ti su principi sloboda i individualizam. Sloboda je nekoć bila neodvojiva od međuovisnosti, bliskih veza i srodstva. Danas uglavnom znači biti nesputan. Kako su kidane življene veze između ljudi i mjesta, tako se i sloboda odvajala od drugarstva, prijateljstva i principa međuovisnosti. Naše mreže podrške na taj su način ograničene na nuklearnu obitelj. Državne politike štednje i sistematsko uništenje sindikalne moći gurnule su žene dublje u tradicionalne rodne uloge i produbile patrijarhat. Pandemija je samo još više pogurala stvari u tom smjeru.

Još jednom o alternativama

Političke alternative koje bi ideološki, ako već ne i praktično, mogle osporiti kapitalistički poredak u teškom su zaleđu.

Umjesto politike kao prakse kolektivnog, suočeni smo s tehnokratsko-ekspertnim načinima upravljanja partikularnim (policy), pa dakle i razjedinjenim identitetskim zajednicama. Identitet po sebi nije problem, ako ga promatramo kao položaj koji osoba ima u kapitalističkoj organizaciji rada.[2] Kad je osnovna namjera da se uz svaki identitet prišiva određena kategorija prava – ženska prava, radnička prava, manjinska prava i sl. – stvarajući tako korpus prava koja su međusobno podijeljena i ograđena, naši identiteti postavljeni su u antagonističku poziciju. A mi, umjesto da se usmjerimo na oslobođenje od identitarne klasifikacije, činimo sve da te klasifikacije uvijek iznova potvrdimo isključivanjem svih onih koji ne pripadaju našoj identitetskoj grupi. Zato su se u posljednjih nekoliko godina namnožile kritike moralizatorskog individualizma, pojmovnog puritanizma, tj. inzistiranje na setu snishodljivih stavova koji upućuju našu pripadnost “progresivnim” snagama. To je stanje na društvenim mrežama, pa se stječe dojam da se i sve naše borbe tamo dešavaju. Takmičenje je u tome ko će prvi baciti kamen, oprati nekoga na ruke, prvi donijeti informaciju, rastumačiti pojavu, posebno su na cijeni dobro obrazovanje i hipsterski rekviziti, te sklonost cinizmu i sarkazmu. Cilj ovakve vrste djelovanja nije da se popularizira ljevica, ili da se pridobiju novi ljudi, već je cilj ostati na poziciji elitne superiornosti.[3] Kao da nam je cilj da radnička klasa zauvijek ostane u siromaštvu i opskurnosti, kako ne bi izgubila na svojoj autentičnosti.[4] U takvoj situaciji, teško je zamisliti prostor u kojemu bismo mogli pričati, podržavati jedni druge, dijeliti iskustva i strategije.

U svojoj knjizi Joyfull Militancy, bergman i Montgomery ovaj fenomen toksičnih odnosa koji su prodrli u društvene pokrete, predstavljajući se kao „ispravan“ način radikalnosti, nazivaju rigidnim radikalizmom. Rigidnost proizlazi iz prirode kapitalizma koji uništava transformativne, bliske odnose, utemeljujući ih na nasilju i dominaciji, podršku ograničava na nuklearnu obitelj, dok sve naše ostale veze trijavilizira i ograničava na ono što nam pruža udobnost i sigurnost. Autori u razgovoru s organizatorima različitih društvenih pokreta, kao i intelektualcima različitih političkih struja razmatraju načine za povratak radosti u naša stremljenja i borbe, stvaranje prostora u kojima će naša vlastita autentičnost neće biti smetnja, već temelj za izgradnju bliskih veza koje mogu omogućiti ljudima da pokažu solidarnost unatoč razlikama i opresivnim podjelama. Drugarstvo tu ima vrlo važnu ulogu, ali ne kao prijateljstvo koje je tek ugodno druženje. Transformativni odnosi mogući su samo kroz ranjivost i povjerenje, sposobnost da dijelimo ono što najintimnije osjećamo, zato nose i rizik da budete duboko povrijeđeni. To znači izložiti se, ali se i truditi da prevladamo odbijanje, negaciju i otpor.

Drugarske borbe

Drugarstvo je polje borbe, borbe za ono do čega nam je stalo, do veze, do odnosa, i jedino je polje borbe koje nas može učiti kako da sklapamo savezništva temeljena na zajedničkim vrijednostima. Kada ljudi naiđu na istinsku podršku i brigu, proširiti će to na druge na načine koji su se prije činili nemogućim ili zastrašujućim. Drugarstvo nam može pomoći da ponovno postanemo sposobni vjerovati ljudima, boriti se protiv nepravde i nevolje, intimno povezani u mreže uzajamne podrške. Kada razvijemo ili obnovimo vezu s mjestima u kojima živimo, spremni smo to mjesto štititi, spremni smo sukobiti se s policijom, i zakonom, kako nam zorno pokazuju akcije kojih je posljednjih desetljeća bilo širom naše regije – bilo da se radi o zaštiti rijeka, šuma, parkova i rezervata, ali i institucija koje se još uvijek suprotstvaljaju neoliberalnom udaru, poput javnog zdravstva ili školstva. Ali povjerenje, na kojemu se temelji uspjeh svake ovakve akcije, ne može biti obaveza, povjerenje je uvijek dar i rizik.

Uz to, imamo i terete koji su nam dodani, u našem se nacionalističkom mainstreamu ljevica predstavlja i kao krivac za rat i genocid. Teret je to toliko velik da smo odlučili da ne suočavamo s 1990im, već se usmjeravamo na restauraciju slavne prošlosti, revolucionarnih ideja jednakosti, slobode, bratstva i jedinstva[5] nastojeći ih konzervirane koristiti za današnje potrebe.

Feministička politika i aktivizam, kao i feministička mobilizacija dešava se kroz društvenu borbu, kako bi se transformisali društveni doživljaj i svijest. Međutim, opasno bi bilo misliti da će se promjena na širem društvenom nivou neumitno desiti, činili mi nešto ili ne.

Zato su savezništva važna, to je jedini način djelovanja i jedini način razmišljanja o promjeni, ali to ne znači pristajanje na neprincipijelna partnerstva. Iz feminističkog pokreta 60-ih i 70-ih smo naučili da je stvaranje autonomnih prostora važno, jer ne možete razmišljati o problemu, govoriti o njemu, dijeliti ga s drugima, ako se bojite da ćete biti odbačeni, ismijani ili će netko vaš problem označiti kao nevažan.

Uvijek je važno da stvorimo prostor gdje će se moći čuti glasovi kojima se to pravo stalno osporava, koji svojim životom i iskustvom svjedoče stanje svijeta koje nas je snašlo. Bez njih, nikakva pobuna nije moguća, jer jedino su oni sposobni stvoriti poticaj za mobilizaciju, dajući nam da, bar na tren, uđemo u njihove cipele, spoznamo da tuđa muka puno toga može reći i o našim vlastitim borbama.

Preko linije

Budući je naše društvo podijeljeno po mnogim linijama, jedinstvo je cilj koji treba postići a ne nešto za što se može pretpostaviti da postoji. Feminizam kao i svaki lijevi pokret izraz je pobune protiv nepravde, nejednakosti i isključenosti. Zato je, između ostalog, važno upariti feminizam s kritikom kapitalizma, s obzirom na prekogranične nepravde, nestabilnu koaliciju etatizma i globalnog financijskog sistema, njihove utjecaje na ideologiju porodice, povremene i privremene poslove, brigu o djeci, majčinstvo i brendiranje fleksibilnosti.[6] Upravo su tome mogućnosti za nove forme solidarnosti, i otpore eksploataciji naših kapaciteta da komuniciramo, dijelimo, budemo skupa u zajedništvu i solidarnosti.

Zato smo na ovom mjestu odlučili razmotriti od čega se sastoje ograničenja, ograde i podjele u koje smo postavljeni jer smo samo takvi, podijeljeni a poslušni, sistemu korisni. Želimo istraživati što je potrebno kako bismo barem načeli uvjete koji su nam nametnuti, želimo se podsjetiti koje nam to feminističke prakse mogu pomoći da to stanje prevladamo. Želimo da se pokrenemo, ne možemo više da čekamo. Zato nam je drugarstvo toliko važno, jer nam daje nadu, i radost koju život u kasnom kapitalizmu ubija.

[1] Clara Mattei „How Economists Invented Austerity and Paved the Way to o Fascism“ https://www.youtube.com/watch?v=ofFR1mD2UOM

[2] Silvia Federici u „Joyfull Militancy: Building Resistance in Toxic Times“; carla bergman, Nick Montgomery

[3] P.E. Moskowitz „Fuck Puritanism“ https://mentalhellth.xyz/p/fuck-puritanism

[4] Mark Fischer „Exiting the Vampire Castle“ https://www.opendemocracy.net/en/opendemocracyuk/exiting-vampire-castle/

[5] Svjetlana Nedimović „Tragom Korčanice: Povratak ljevice u sadašnjost“, Sarajevo, 2019.

[6] Jasmina Husanović u „Feminističke kritičke intervencije – pogled na naslijeđe, dekoloniziranje, prelaženja“, str. 132.

2022.