Drage čitateljice i čitatelji, 

donosimo vam seriju intervjua sa umjetnicama i kulturnim radnicama, od Sarajeva do Mexico Cityja, o feminizmu i umjetnosti danas.

Pitale smo ih gdje smo to danas, koje nas teme još uvijek pokreću i ZAŠTO, s kojim pitanjima i problemima se i DALJE suočavamo, šta je vidljivo u mainstream umjetničkim praksama, a šta NE, koje FEMINISTIČKE UMJETNICE su nam snaga i inspiracija, te KUDA i KAKO trebamo zajednički nastaviti dalje…

Nađa Bobičić je književna kritičarka i socijalistička feministkinja. Osnovne i master studije završila je na Katedri za opštu književnost i teoriju književnosti Filološkog fakulteta Univerziteta u Beogradu, te master i doktorske studije kulture i roda na Fakultetu političkih nauka u Beogradu. Od 2012. godine redovno objavljuje književnu kritiku na više književnih portala i medija u regiji (Booksa.hr, Politikin kulturni dodatak, Treći program Radio Beograda, časopisi Polja, Quorum i dr.) Sudjelovala je u međunarodnoj edukaciji mladih kritičara Criticize This! i dobila nagradu za najbolju regionalnu mladu književnu kritičarku 2013. godine. Od 2014. sa grupom ‘Pobunjene čitateljke’ uređuje portal za književnu kritiku Bookvica.net u okviru kojeg je 2018. uredila zbornik Rat iz dečje perspektive.

Ima i te kako. Feminizam u postYu umjetnosti vidim kao onaj koji probija kroz teške smetove  kapitalizma i patrijarhata. Feminizam gradi nove poetike, hrabar je, izlaže se, direktno se suočava sa najtežim temama naših društava. Koristi nove medije, stare medije, sve moguće prakse da otvori ono što se skriva, da razbije lakoću postojanja konformizma. Često nam feminizam vraća otetu socijalističku prošlost, bez da je idealizuje.

Ipak, kad govorim o ovom feminizmu, ne mislim na bilo koji. Mislim na onu vrstu koja je skoro pa sjedinjena sa LGBTIQ+ pokretom i poetikama, koja je ljevičarska, ekološki svjesna, dekolonijalna.

Mainstream liberalne verzije feminizma na umjetnost u regiji ne djeluju uvijek tako oslobađajuće i beskompromisno. One su repetitivne, igraju na sigurno, često se dodvoravju muškom pogledu i pismu, usmjerene na žensko iskustvo potčinjenosti, bez otvaranja prostora za otpor.

Kao kritičarski kolektiv nastao na temeljima feminizma i kvira sve što radimo uvijek promišljamo kroz taj okvir. Razvile smo nekompetitivni inkluzivni književni izbor, dijaloške forme tekstova, podcasta i drugih oblika, višegeneracijske čitalačke klubove, rotirajuće pojavljivanje u medijima, i slično.

U stvari, stvaranje feministički metoda za nas je stalni kolektivistički proces propitivanja različitih isključivosti i nejednakosti. Koji god metod da razvijemo on uvijek otvori još neke nove opcije i perspektive, pa traži da se dodatno razmišlja o njemu. To nekad rad čini sporijim, komplikovanijim produkcijski, ali bez toga ne bismo mogle zamisliti pobunjenu kritiku i čitanja. Npr. izbor Štefica Cvek ima i regionalnu anketu, i dva kruga žirija, i preko 150 knjiga koje treba sakupiti širom regije kako bi žiri mogao da ih čita. Ali na kraju, važno nam je da se sam metod nagrađivanja decentralizuje, da se kviruje i feministizuje.

To što smo na marginama i nemamo institucionalnu podršku. Novci za rad se nabavljaju donatorski ili preko kolektivnih praksi podrške tipa crowdfunding. Ovaj drugi metod nam je ideološki bliži, ali nije dugoročno održim i jako je intenzivan. Prvi je takođe birokratski mnogo naporan.

Imamo uspone i padove, najčešće neko priskoči kad drugi/a padne od burn outa. I tako, na mišiće i na ljubav prema tome što radimo jer još uvijek ima smisla. A trebalo bi da imamo svu podršku za svoj rad u kulturi, i ne samo mi nego čitavi nezavisni sektor.

Ima ih baš mnogo. Naročito mi je teško da odgovorim jer sam radila istraživanje o značajnim ženama Srbije, između kojih je mnogo umjetnica. Za književnost su Dubravka Ugrešić i Daša Drndić od starije generacije bile jako značajne i zbog svojih poetika, i zbog no bullshit odnosa prema bilo kakvom nacionalizmu.

Mada ima i međuratnih umjetnica koje su bile potpuno zaboravljene dok ih nisu otkrile novije generacije. O njima je dosta pisala Stanislava Barać na primjer: http://arhiva.knjizevnaistorija.rs/editions/168/barac.pdf

Na ovom linku možete naći žene važne za kinematografiju: https://issuu.com/izoffa/docs/_ene_na_e_kinematografije_online

Mislim da se mi već dosta međusobno podržavamo i time povećavamo vidljivost. Mnogo se radi na tome da se povezuju kulturne radnice kroz formalne i neformalne mreže, međusobno se citiramo, pozivamo na programe. Uvijek može više, ali ne bih rekla da u tom polju išta suštinski “škripi”.

Ono gdje je plafon koji nas pritiska povezala bih sa odgovorom na prethodno pitanje. Djelujemo u okruženju koje je protiv svega za šta se zalažemo. Čak i kad dođemo do širih medija, kad neka akcija dobije odjek, brzo se zaboravi, i sve nastavlja da melje ista kapitalistička mašina otuđenja, obehrabrivanja, brisanja prošlih praksi otpora, a bogami i sve radikalnijeg gušenja dašanjih protesta (napadi fašista su sve češći, crkve i religijske zajednice bez pardona zalaze u rodna i građanska prava, huligani zauzimaju javne prostore, šalje se policija na eko proteste).

Zato ko god da se trudi, i za ma koliku malu “nišu” publike, sve znači. Tako da bih rekla da nastavimo još više da se podržavamo, da ne odustajemo koliko je to u našoj moći. Da se pozivamo na programe i aktivnosti, da šerujemo resurse, da protestvujemo ako određeni prostor zauzimaju samo muškarci (koji su kao naši ideološki saveznici), da možda kolektivno nastupamo kroz akcije, saopštenje, prikupljanje pomoći, kada se treba suprostaviti nekim direktnim fašističkim napadima na neku od nas ili na naš rad.

Da nastavimo da guramo te ranije pomenute smetove. Sa neofašizacijom Evrope i kolapsom prirode od eko katastrofe, sa ratovima i genocidima, ne vidim da će nam biti lakše. Tako da budućnost feminizma u umjetnosti vidim kao još jači front opiranja silama zla. Već smo iscrpljene, ali se od nas stalno traži i zahtijeva više da bismo uopšte mogle da radimo i djelujemo.

Ipak, imamo neku zajedničku istoriju, imamo već neke mreže povjerenja, dosta znanja smo sakupile prethodnih decenija, ako ne i čitav vijek. Tako da mislim kako će ta feministička znanja i prakse tek pokazati svoj puni potencijal i značaj. Sva istraživanja, akcije, čak i neke propuštene prilike za okupljanja, ne smatram izgubljenim ili uludo potrošenim. Vjerujem da će se ogroman rad toliko žena, i uopšte osoba sa iskustvom rodne opresije, nekad isplatiti, da nas ta naša upornost da smo još uvijek tu jača.