Drage čitateljice i čitatelji, 

donosimo vam seriju intervjua sa umjetnicama i kulturnim radnicama, od Sarajeva do Mexico Cityja, o feminizmu i umjetnosti danas.

Pitale smo ih gdje smo to danas, koje nas teme još uvijek pokreću i ZAŠTO, s kojim pitanjima i problemima se i DALJE suočavamo, šta je vidljivo u mainstream umjetničkim praksama, a šta NE, koje FEMINISTIČKE UMJETNICE su nam snaga i inspiracija, te KUDA i KAKO trebamo zajednički nastaviti dalje…

Jelena Fužinato je vizualna umjetnica rođena u Jugoslaviji, odrasla u Bosni i Hercegovini koja trenutno živi u Berlinu. U svim radu ona njeguje otvoren pristup umjetnosti, aktivno uključujući zajednicu u svoj umjetnički proces. Kroz participativne i terapeutske radionice, potiče ljude da dijele svoje priče i perspektive, stvarajući dinamične platforme za samoizražavanje.

Njena djela često preispituju konvencionalne strukture, stavljajući glasove i iskustva prisutnih u središte pažnje. Fužinato stvara narativnu teksturu koja obuhvata interakcije između prostora, umjetnosti i zajednice, uspostavljajući veze između individualnog i kolektivnog. Njeni umjetnički radovi istražuju transformaciju prostora, socijalnih odnosa i emocija, dok razvija privremene grupe i procesualane radove.

Umjetnost koju stvara može se shvatiti kao nusproizvod interakcije, komunikacije, rituala, stvaranja mreža, razgovora, istraživanja i grupnih pregovora i ličnih zapisa. Ona istražuje kako zakoni, pravila i moć oblikuju društvene norme te utječu na ponašanje, znanje i vještine ljudi. Miješanjem postojećih referenci s fabriciranim informacijama, stvara složene metaforičke narative u kojima se stvarnost i fikcija prepliću. Njeni radovi i metode često su u suprotnosti s centralnim narativima te ispituju granice i pozicije stvari i bića.

Fužinato se također bavi multimedijalnim i intermedijalnim formatima, namjerno odstupajući od strogih stilskih odrednica. Studirala je na Akademiji umjetnosti u Banjoj Luci, Univerzitetu umetnosti u Beogradu, Aalto univerzitetu u Helsinkiju te na Institutu za umetnost u kontekstu na Univerzitetu umjetnosti u Berlinu.

Ima! Vidim ga kao aktivnu primjenu akumuliranog znanja i prava koje su nam one koje su prije nas borile ostavile u nasljedstvo. Ranije su mi više u fokusu bile teorijske postavke u feminizmu kod nas i svijetu, međutim poslednjih godina me više zanima svakodnevna feministička praksa, a posebno ona koja je neimenovana. Zanima me kakav feminizam postoji tamo gdje se niko ne naziva feministkinja? Može li biti feminizma bez političke svijesti o njemu? I zašto iskazati se kao feministkinja nosi toliko breme nepoželjnih društvenih konotacija? Sve to dok cijelo vrijeme uživamo privilegije koje su nam feministkinja izborile. Takav feminizam vidim najviše u mreži podrške koju pružamo jedna drugoj kada se tlo pod nogama polomi zbog tereta (ženski uslovjenih) situacija.

Mnogostruko. Možda je se najviše ogleda u usmjeravanju pažnje na kako, a ne šta.  Ako izdvojim par najdražih onda je to uključivanje drugarica u moje projekte i povljne prilike i spominjanje njihovih imena uvijek kada se prilika za to ukaže. I to je jednostavno. Nesto kompleksnija je emotivna podrska (obostrana) i  saradnja u kojoj ne postoje granice u kojoj se meko i nježno odosimo prema idejama i znanju one druge i gdje autorstvo postaje nebitno jer stvar radi i živi i niko ne pita odakle je došla. Taj pristup i proces je i svojsten nama ne-bijelim feministkinjama i instant drugaricama jer su nam drugarice drugarice i koje smo spremne na rizike i promjene u tom procesu.

U mojoj praksi umjetnost zauzima značajno mjesto.  Često u klasičnom smislu, radom u ateljeu. Pored toga radim sa grupama edukativno ili terapijski, kao i na projektima ili kao savjetnica u kulturnim institucijama. Međutim bilo da su to objekti ili procesi oni služe više kao nusprodukti komunikacije nego kao umjetnost za sebe i nikada ne mogu da pokažu šta se stvarno desilo. Za mene je to što se desilo i ne može nikako drugačije da se prenese osim učešćem u procesu – praksa. I u njoj se vodim principom ako ne znam sta – desi se crtež, ako znam šta je podijelim to sa drugima, a ako znam kako onda se pretvori u akciju.

Ne mogu da se sjetim ili ne želim da se sjećam. Postoji više razloga za moje (česte) privremene amnezije. Jedan je da mi fokus na prepreke oduzima snagu, da branim sebe brisanjem ugnjetavanja iz memorije, a drugi je da ne želim davati značaj sistemima opresije nego zelim da uživam hiperfokusiranosti na žene i sisteme koji me osnažuju. Danas to mora biti moj odgovor. Možda možemo neki drugi put razgovarati drugačije o tome.

Mogu samo da govorim o onim feministkinjama sa kojima sam radila, i to ne zbog njihovog umjetničkog rada (jer rad moze bit deklarativno feministički, a da funkcioniše po partijarhalnim principima) već zbog načina na koji se drže i postoje u odnosu na druge ljude: to je  Alma Gačanin, ne samo zbog prijateljstva, nego zbog jasnog prkosa postulatima patrijarhalnog koji je živa stvar u njenom slučaju, Tanja Ostojić jer mi je dala prvi umjetnički posao nakon preseljenja u Berlin i nesebično sa mnom podijelila iskustva i platformu do koje je ona dostigla u momentu kada je to za mene bilo nezamislivo. Vlatka Horvat “becaus she puts the money where the mouth is” kad su u pitanju veliki ulozi i jer je vidim kao neustrašivu. Jos i Milena Ivić sa kojom sam veličanstveno 2022. vandalizovala bilborde, Adrijana Gvozdenović za instant prihvatanje nesigurnosti i obostranog povjerenja, Bojana Stamenković Fužinato I Ivana Smiljanić koje znam toliko dugo da ne mogu da razlučim sta je važno. Lista bi mogla da se nastavi još dugo… Adna Muslija, Jelena Vukmanović, Hannah Marquardt…

Vjerovatno nastavljanjem već postojećih metoda – izgradnje daljih mreža i dijeljenje ženskog iskustva, koje Crvena već radi, je isproban metod i odgovara na probleme društva na adekvatan način. Dalje od toga vjerujem da postoji potreba da zaštitimo jedni druge i da to bude jaka tvrđava. Prostori zaštite i podrške koji je emapatičan i koji shvata uslovljenost rodnim ulogama sistemskom diskriminacijom. Institucionalizovanje takvih oblika rada koji funkcionišu mimo patrijarhalnih institucija i nezavisno od patrijarhalne sise 🙂

Nešto što liči na samoorganizaciju ali bez samo eksploatacije, nešto što liči na umjetnost ali je mnogo življe i nešto što već postoji među nama i naziva se mreža brige, ali je mnogo više od toga.

Možda bi ovo pitanje za mene bilo još značajnije ako pitamo sta ja već vidim. A vidm žene koje (kao što je moja baka) nalaze prvi plaćen posao u kasnim šezdesetim, vidim muškarce koje sve više preuzimaju brigu o djeci, vidim žene koje govore glasno, vidim kako stajemo uz  žene nasuprot nasilnicima u galerijskom prostoru i na ulici ili kako šaljemo ljestve drugaricama u kulturnom i umjetničkom poslu ili kako dijelimo znanja. Na mjestu u kome trenutno živim vidim mlade ljude koji duboko  razumiju transrodnost i uživaju slobodu u izboru rodnih uloga. Vidim kolege i kolegi ivice sa kojima aktivno dekonstruišem rasne teze i pretpostavke. Ovo može biti moj bubble, ali meni je fascinantno da uopšte postoji i može biti življen uprkos svim radikalno desnim stegama.

Feministčka budućnost, onako kako ja volim da ju zamišljam je spora i procesualna, tačkasto raspoređena i umrežana, multiplicirana i ponavljanja i multidisciplinarna. Vjerujem da je shvatanje slojevitosti i suštinske brige feminizma kakav ja želim da uživam, za društvo teško vidljivo u svijetu koji oko nas postoji. Tek odstranjivanje kompetitivnosti, kapitala i operativnih matrica neoliberalnih politika može da se desi ona budućnost koju prizeljkujem.

Trenutno mislim da je polarizovana i da postoje sporadična mjesta grupa i pojedinačnih žena koje rade izvanredne stvari koje ne zauzimaju dovoljno mjesta u društvu. Zamisljam da se raširimo, drage drugrice, da razrastemo i nakvasamo dok ne progutamo sve svojim mekim toplim salom!

Mislim da su Crvena-e umjetnice koje prevazilaze okvire umjetnosti, koje su više od umjetnosti i više od feminizma. Mslim da takve metode jačaju umjetnost i život. Želim da još više dijelimo prostor i vrijeme zajedno. Jer – Art in not living. It is the use of living.