Karina Nohales odvjetnica je za radno pravo. Živi i radi u Santiagu i glasnogovornica čileanske feminističke organizacije Coordinadora Feminista 8M. Članica je Čileanskog odbora radnica i sindikalistica i jedna od urednica latinoameričkog Jacobina.

Organizacija Coordinadora Feminista 8M feministička je organizacija iz Čilea nastala 2018. i prostor koji objedinjuje različite društvene i političke organizacije kojima je cilj feminizam učiniti transverzalnom političkom snagom i društvenom perspektivom. Coordinadora Feminista 8M već godinama učestvuje u organizaciji velikih feminističkih mobilizacija i svoj feminizam artikulira kao klasni i antineoliberalni. Organizacija je učestvovala u Ustavotvornoj skupštini Čilea koja je pisala novi Ustav koji je na prošlogodišnjem plebiscitu odbačen.

O novijoj historiji feminističkog pokreta u Čileu, mjestu organizacije Coordinadora Feminista 8M, političkoj problematici i društvenoj stvarnosti u Čileu te pitanju novoga Ustava razgovarali smo sa glasnogovornicom organizacije Coordinadora Feminista 8M, Karinom Nohales.

Posljednjih nekoliko godina u Latinskoj Americi bilo je vrlo dinamično u pogledu feminističkih aktivnosti. Mnogo toga je napravljeno i postignuto, a feministički pokret se proširio širom svijeta nakon kampanja Ni Una Menos. Stoga bih te htio pitati kako vidiš feministički pokret u Čileu u novijoj povijesti i gdje u toj povijesti smještaš organizaciju Coordinadora Feminista 8M, čija si članica?

Povijest Čilea u posljednjih tridesetak godina obilježena je tranzicijom i povratkom demokracije nakon 17 godina diktature. Tijekom diktature, u Čileu je postojao vrlo jak ženski pokret koji se borio za obnovu demokracije. Upravo taj pokret uspio je gurnuti različite partije ljevice – koje u diktaturi nisu uvijek djelovale skupa – ka zajedničkom djelovanju. Bio je to vrlo prkosan pokret koji se artikulirao nasuprot represiji diktature. Prvi 1. maj tijekom diktature sazvale su žene; prvi 8. mart koji ponovno postaje masovan sazvale su žene… Međutim, kada je došla demokracija, ženski pokret postao je vrlo fragmentiran u pogledu razlika u ocjeni dogovorene tranzicije.

Tako dolazimo do 2016. godine. Godine u kojoj su u Čileu započele velike feminističke mobilizacije s ograničenim kapacitetima i dosta velikim brojem organizacija čije članice zovemo historijskim ili starim feministkinjama (feministas históricas). Navedene organizacije i drugarice koje su bile u njima uglavnom su podržavale zahtjeve za borbu protiv rodno uvjetovanog nasilja, zalagale su se za seksualna i reproduktivna prava, veće sudjelovanje žena u politici i izlazile su na marševe na najvažnije datume. 2015. godine u Argentini na društvenu i političku scenu stupa pokret Ni Una Menos, te se ubrzo – godinu dana poslije – širi i na Čile. Tim povodom, u oktobru 2016., 80 000 žena je marširalo ulicama Santiaga. Kada je započeo ovaj prvi veliki marš, stare feminističke organizacije u Čileu, feministički frontovi nekih ljevičarskih organizacija, te mnoge mlade i nove feministkinje okupile su se i nastala je Ni Una Menos Chile. Spiritus movens ovih mobilizacija bila je borba protiv rodno uvjetovanog nasilja. Protiv femicida u prvom redu.

Kada je nastala Ni Una Menos Chile, postojala je neka vrsta vrlo široke i demokratske artikulacije feminističkog pokreta u okviru zajedničkog rada koji je trajao godinu dana (od kraja 2016. do kraja 2017.) i tijekom tog razdoblja odvijale su se vrlo dinamične rasprave. Najdiverzificiranija mišljenja i rasprave imale smo tijekom diskusija o načinu i putu političkog djelovanja pokreta. Stare feministkinje bile su vrlo usredotočene na ženu kao subjekt. Njima je bilo važno afirmirati povijesne zahtjeve žena koje su zamislile kao jedan prilično ograničen tematski program. Teme su, na primjer, bile: seksualna i reproduktivna prava, rodno uvjetovano nasilje i radni uvjeti – od razlike u plaćama za isti rad do kućanskog rada i skrbi. Mlađe drugarice počele su preispitivati ova tumačenja i tvrditi da životi žena, djevojčica i seksualnih disidencija ne predstavljaju tek jedan specifičan problem. One su uviđale da političko djelovanje ne smijemo svesti na jedan ograničeni popis zahtjeva budući da imamo posla sa znatno širim političkim problemom. Stoga se pokret osjećao slobodnim govoriti o svim političkim temama i problemima stanovništva, a ne samo o ženskom pitanju i pitanju seksualnih disidencija.

Mi smo željele situirati feminizam kao oblik općeg političkog djelovanja radničke klase. Dio drugarica u pokretu tvrdio je da ovo razvodnjava našu povijesnu borbu drugim zahtjevima. Sama ideja o tome šta je naše, a šta tuđe, bila je ono što je kalibriralo cijelu raspravu. S druge strane, kada smo raspravljale o nasilju i kako mu se suprotstaviti, zapitale smo se hoćemo li se pozicionirati kao žrtve koje reagiraju svaki put kada neka žena bude ubijena ili ćemo se postaviti kao aktivni politički subjekti te identificirati one uvjete koji omogućuju svakodnevnu reprodukciju seksističkog i patrijarhalnog nasilja. To je bila važna rasprava. Krajem 2017. godine Ni Una Menos se slama. Približavao se novi 8. mart, imale smo nesređen prostor, a bilo je potrebno sazvati osmomartovske mobilizacije. Tu se otvorio prostor za našu organizaciju. Inicijativu je preuzeo novi feminizam koji je došao sa obuhvatnijim tumačenjima društvene stvarnosti i taj feminizam bio je otvoreno anti-neoliberalan.

Riječ je o feminizmu koji je povezao nasilje s neoliberalizmom i imao je opću vokaciju: novi feminizam se usudio govoriti o svemu. U to vrijeme, na velikoj skupštini koju smo organizirale, donesene su dvije odluke na temelju kojih je nastala Coordinadora Feminista 8M. Prva je transverzalizacija feminizma u društveno organizirani pokret. To je značilo pozvati sve žene i seksualne disidencije iz svih društvenih organizacija da zajedno organiziraju osmomartovske mobilizacije. Tako smo išli od vrata do vrata raznih sindikalnih pokreta, pokreta za zaštitu okoliša, pokreta za stanovanje, pokreta domorodačkih žena, itd. kako bismo pozvale drugarice iz svih tih pokreta da zajedno organiziramo marš. Sve žene iz navedenih poketa su došle. Mnoge od njih nikada prije nisu sudjelovale u organizaciji osmomartovskih mobilizacija. Potom smo odabrale slogan za taj 8. mart: Radnice na ulice. Protiv prekarizacije života.

Naš najvažniji politički cilj koji smo definirale bio je taj da feminizam pretvorimo u neizostavnu temu u svakom organiziranom društvenom prostoru. Drugim riječima, željele smo da nas se ne mogu kutarisati ni na jednom mjestu i da više ne bude potrebno da na nekom skupu bude jedna feministkinja da bi se feminizam pojavio kao tema. Politika transverzalizacije feminizma značila je da sve drugarice koje su bile dio nekih organiziranih prostora inzistiraju na ovom zahtjevu u svojim organizacijama. Druga važna stvar bila je ta da prekarnost smjestimo u adekvatan politički okvir i pronađemo političke i društvene subjekte koji facilitiraju reprodukciju prekarnosti. Stoga smo se našle u otvorenom antagonizmu prema stranakama koje su provodile neoliberalne politike u posljednjih trideset godina, crkvenoj strukturi i velikim poduzećima. Nakon što smo to zaključile, dio starih feministkinja (od kojih su mnoge bile povezane sa političkim strankama koje su vršile vlast u posljednjih trideset godina) nas je napustio i nije sudjelovao u organizaciji marša.

Bile su dio nekadašnjeg Concertacióna?

Tako je. To su uglavnom bile drugarice iz Socijalističke partije, Kršćanske demokracije i Stranke za demokraciju. Šteta, jer su to bile historijske drugarice koje su zaista dale izniman doprinos čileanskom feminizmu desetljećima unazad i bile su jako usamljene u svojim strankama. O temama o kojima sam govorila ranije raspravljalo se u cijelom Čileu i to ni na koji način nije bio osobni napad na njih. Bila je to politička rasprava o razumijevanju životnih uvjeta koji omogućuju reprodukciju nasilja. Mi smo kazale: „Za to nasilje odgovorni su određeni politički subjekti!“. Desio se taj raskol i uspkos njemu, sazvan je marš za 8. mart i taj marš bio je velik. Napravile smo tim glasnogovornica koji su činile sve društvene grupe koje je neoliberalizacija u Čileu pogodila. Najviše je bilo radnica i studentica.

Tog 8. marta 2018. u Santiagu je marširalo 400 000 ljudi, što je bio ogroman broj za to vrijeme. Ubrzo nakon marša, počeo je Feministički maj na univerzitetima. Tako su studenti i studentice zauzeli mnoge univerzitete diljem zemlje tražeći iskorjenjivanje različitih oblika uznemiravanja i nasilja u studentskim prostorima. To je imalo dosta veliku medijsku vidljivost. Tim više je to bio uspjeh jer se u mainstream medijskom prostoru feministički pokret predstavljao isključivo kao studentski i univerzitetski te malograđanski pokret koji nema sposobnost da pomogne nesigurnim slojevima. U to vrijeme, ja sam bila dio pokreta No + AFP (pokreta protiv mirovinske reforme predsjednika Piñere, op. prev.) i ono što smo počele raditi bilo je održavanje sastanaka o različitim pitanjima, pokretima i feminizmu. Kažem ovo jer nije samo nije samo pokret No + AFP bio Feminističkog maja već i razni drugi pokreti: pokret za očuvanje životne sredine, pokret za vodu i zemlju i slično.

Važno je reći da se cijeli ovaj ciklus događa za vrijeme Piñerine vlade. Piñera je preuzeo vlast 11. marta 2018. i njegovu vladu bilo je veoma lako izazvati. Bila je to vrlo desničarska vlada koja je pravila mnogo grešaka. Kao rezultat feminističkih organizacija, Piñera je izašao sa tzv. „Ženskom agendom“. Pokret mu je odgovorio: „Piñera, žene već imaju agendu“ i izašao na ulice protestirati u 40 gradova istovremeno.

Onda, kada smo vidjeli da su žene u Španjolskoj pozvale na štrajk za 8. mart 2018. odlučile smo da mi moramo napraviti isto u Čileu. Kada smo preuzele univerzitet, na jednoj velikoj feminističkoj skupštini, predložile smo da zajedno nastavimo organizaciju generalnog štrajka u cijelom Čileu za sljedeći 8. mart. To smo učinile i to je bilo rodno mjesto organizacije Coordinadora Feminista 8M. Kada smo započele sa organizacijom za štrajk vidjele smo da u čileanskom zakonodavstvu termin „generalni štrajk“ ne postoji. Nema ga u zakonodavstvu, ne postoji kao političko iskustvo radničke klase, a pritom je bio zabranjen i proskribiran za vrijeme diktature. Nakon sastanaka kojima su prisustvovale žene iz cijele države definirale smo karakter štrajka te pozvale na obustavu svih poslova koji postoje: plaćenih i neplaćenih. Pozvale smo također i muškarce da prestanu raditi na taj dan. Ako je štrajk opći, onda svi prestajemo raditi. I tako smo stigle do 8. marta 2019. kada smo napravili velike mobilizacije i štrajk, što je na neki način bio i uvod u pobunu koja će uslijediti u drugom dijelu iste godine.

Na taj historijski dan, predsjednik Piñera se oglasio, medijska pokrivenost bila je impresivna, CNN je napravio specijalnu emisiju toga dana. Organizacija je bila odlična i postojala je mogućnost masovnog širenja programa sa kojim smo izašle. I ovo je također važno napomenuti: nekoliko dana prije štrajka, započele smo akciju promjena naziva metro stanica u Santiagu. Stanice smo preimenovale po našim povijesno važnim drugaricama od kojih su mnoge ubijene. Stanicu Escuela Militar (što je metro stanica gdje se nalazi Vojna škola) preimenovale smo u Comandante Tamara (Cecilia Magni poznata kao Comandante Tamara bila je jedina žena koja je 1986. učestvovala u atentatu FPMR-a na Pinocheta, op. prev). Stanica Universidad Catolica preimenovana je u Hija de Perra. Hija de Perra bila je buntovna drag umjetnica koja je umrla prije nekoliko godina. To što smo napravile bilo je jako provokativno i bilo je medijski popraćeno. Na primjer, La Tercera, druga najveća novina u državi objavila je cijele dvije stranice o ovoj temi. Pisali su tko je bila svaka od žena po kojima smo nazvali metro stanice. Bila je to, može se reći, neka vrst komemoracije i masovne narodne pedagogije.

Kako je na to reagirala reakcija?

Na štrajku koji smo sazvale zahtjevale smo prekid neoliberalne normalnosti u Čileu. S jedne strane, Piñera se navio i govorio svašta jer nije razumio zašto je ženski pokret zahtjevao, na primjer, demilitarizaciju Gulumapua. To, kao, ne bi trebao biti ženski zahtjev. Međutim, upravo je poanta bila u tome da mi kao feministkinje govorimo o svemu i da imamo jednu opću programsku perspektivu. Piñera je tada rekao da mi zapravo ni nismo feministkinje, već ljevičarke koje instrumentaliziraju zahtjeve žena. Bilo je smiješno to što su Piñera i njegova vlada upravo svjesno ili nesvjesno zauzele stav sličan onome koji je branio jedan feministički sektor o kojemu sam ranije govorila.

Najreakcionarniji sektori radili su ono što uvijek rade, a mi smo odgovorile da samo jako loše imitiraju naše akcije. Tako su provodili komunikacijske kampanje mijenjajući imena nekih metro stanica po ženama koje su njima važne. Jednoj metro stanici nadijenuli su ime po Luciji Hiriart, Pinochetovoj supruzi koja je u to vrijeme još uvijek bila živa. Drugoj su dali naziv Cecilia Bolocco. Bolocco je inače nekadašnja čileanska misica i velika desničarka. Najsmješnije od svega toga bilo je to što niti jedna od žena po kojima su oni imenovali metro stanice nije bila mrtva! Nevjerojatan je bio njihov nedostatak mašte. Nisu bili sposobni ništa sami napraviti već su pokušali prisvojiti – i to loše – tuđe ideje.

Mi smo toga 8. marta (2019.) – i u vremenu nakon njega – uspjeli legitimirati feministički pokret pred vrlo širokim društvenim, organiziranim i neorganiziranim sektorima. Pokazale smo sposobnost da budemo posvuda i to je velika stvar. Distribuirale smo štampani materijal za štrajk u cijeloj državi. Čamcima su se dostavljali plakati na neka mjesta na jugu zemlje gdje nikada nije bio obilježen 8. mart i to sa širokim i obuhvatnim programom i zahtjevima koji nisu bili samo zahtjevi u stilu „nemojte nas ubijati“.

Bili smo, kako rekoh posvuda i vlast je bila zabrinuta. Nastavile smo inzistirati na našim zahtjevima i u narednim mjesecima, a onda je došlo do pobune i socijalne eksplozije. Feminizam je imao važno mjesto u pobuni poglavito sa grupom Las Tesis koja je došla da reanimira pobunu nakon što je potpisan Sporazum sa socijalni mir i novi Ustav. Kada se navedeni sporazum potpisao, započele smo raspravu hoćemo li sudjelovati u procesu koji je pred nama ili ne. Mi iz Coordinadora Feminista 8M bile smo vrlo kritične prema tom sporazumu. Prvi plebiscit je trebao biti u aprilu 2020. godine. 8. marta iste godine, u Santiagu smo organizirale ogroman marš na kojemu je bilo više od milijun ljudi. Tada još uvijek nismo imale stav o tome trebamo li pozvati ljude da glasaju za opciju Odobravam (pisanje novog Ustava kojeg će pisati Ustavotvorna skupština, op. prev.) na prvom plebiscitu. Imale smo skupštinu nedugo nakon 8. marta na kojoj smo razgovarale što trebamo učiniti povodom plebiscita. 26. marta počeo je lokdaun zbog pandemije. Tada su nam se zadaci i rasprave radikalno promijenili. Imale smo šest mjeseci za raspravu o tome trebamo li sudjelovati u konstitutivnom procesu jer je plebiscit s aprila pomaknut na oktobar. Razgovarale smo pet mjeseci i donijele odluku da ćemo sudjelovati u njemu. Pozvali smo da se glasa za opciju Odobravam (pisanje novog Ustava) i počele praviti kandidacijske liste te organizirati samostalne kandidature na listama različitih društvenih pokreta.

Bila je to interno vrlo teška odluka za nas i ona nije bila jednoglasna, premda je velika većina glasala za nj. Drugarice koje se nisu slagale sa tom odlukom dobro su je prihvatile jer su prepoznale da je donesena odluka bila proizvod vrlo duge demokratske rasprave. U Ustavotvornu skupštinu na kraju je izabrana naša drugarica Alondra Carrillo. Tada smo počele raspravljati u koju komisiju unutar Ustavotvorne skupštine idemo. Na prvi pogled, najlogičnije je bilo da idemo u komisiju za socijalna prava jer smo na njima bazirale svoj program. No, kada smo se suočili sa konstitutivnim procesom, uvidjele smo vlastitu naivnost po pitanju nekih stvari pa smo stoga odlučile ići ne na socijalna prava već na politički sistem, jer je politički sistem mjesto koje regulira obnašanje političke vlasti čini institucije takvima kakve jesu. Iz ovog procesa izašli smo bogatije za jedno kolektivno iskustvo i puno smo naučile iz njega. Istina je da je Coordinadora Feminista 8M investirala sve svoje snage i svu svoju energiju u taj proces. Nažalost, nismo imale kapacitete da održimo uličnu i mobilizacijsku politiku istovremeno sa sudjelovanjem u Ustavotvornoj skupštini.

Interno smo to ocijenili kao nešto kritično jer smo i ranije raspravljale o tome da li ulazak u institucionalni okvir znači odlazak s ulice. Srećom, to nam se dogodilo u jednoj vanrednoj situaciji koja je trajala godinu dana. Kratko, ali za to vrijeme nismo imale kapacitete da se fokusiramo na oba terena i sve smo dale na skupštinu. Na kraju smo izašle iz skupštine u puno slabijem unutarnjem organizacijskom stanju nego smo bile prije konvencije. Ipak, iskustvo Ustavotvorne skupštine bilo je vrlo važno za nas iz niza drugih razloga. Promovirale smo i gurale zajedno sa drugim političkim subjektima u skupštini niz važnih tema. Poslije smo sudjelovale u zajedničkoj kampanji sa drugim društvenim pokretima za Odobravam (novi Ustav). Važno je također kazati da smo imale logističke kapacitete za slanje materijala i resursa za kampanju u cijelom Čileu. Uspjele smo gurati kampanju za Odobravam i zadržati svoju autonomiju u odnosu na Vladu koja je također gurala projekt za promjenu Ustava. Dale smo sve od sebe u toj kampanji. I eto, na kraju smo izgubile.

Spomenula si povezanost rodno zasnovanog nasilja i neoliberalizma. Možeš li nam više govoriti o simbiozi ta dva fenomena u čileanskom kontekstu?

U jednom trenutku, mi smo si pokušale objasniti zašto su se masovne feminističke mobilizacije pojavile istodobno u više zemalja, i to u zemljama koje nisu nužno imale sličnu društvenu i političku strukturu ili povijest. To interpretiramo u ključu krize socijalne reprodukcije. Kako se održavati i reproducirati u svakodnevnom životu – još i pritom međugeneracijski – bez države blagostanja, uz ograničen pristup javnim uslugama, sa kućanskim i radom u poduzeću? Ti uvjeti nesigurnosti izravno pogađaju elementarnu stvar: autonomiju. Prosto rečeno, ja da bih se brinula o nekome, moram ovisiti o nekom drugom. Dodajem još k tome i problem stambenog zbrinjavanja jer u Čileu postoji brutalna kriza kada je u pitanju stanovanje. Dakle, reduciran pristup socijalnim uslugama i nedostatak ekonomske autonomije izravno pogađa žene.

Ta dva elementa ključna su za trpljenje nasilja. Naravno, seksističko i patrijarhalno nasilje nije rođeno s neoliberalizmom i naravno da neće biti ni kulturno niti društveno iskorijenjeno kada neoliberalizam nestane. No, ovdje nije pitanje postoji li to nasilje kulturološki ili ne, već koji su to materijalni uvjeti koji nas izlažu boravku na mjestima gdje smo u opasnosti. U nekom sociokulturnom smislu, pitanje nasilja u Čileu dosta je različito od onoga što se, na primjer, događa u zemljama poput Meksika. Čile nije narko-država i u Čileu ne postoje cijele mreže organizirane oko toga. U Čileu nema mačističkog zamjeranja ekonomskoj neovisnosti žena u velikoj mjeri. U principu, muškarci se ne bune jer žene idu raditi. Stoga je pitanje nasilja puno lakše povezati sa strukturom demontaže socijalnih prava i konstantnom nesigurnošću svih životnih uvjeta.

Nova čileanska vlada na čelu sa predsjednikom Boricem samoproglasila se feminističkom vladom. Šta misliš o tome? I naposljetku, šta misliš općenito o Boricu i dosadašnjem djelovanju njegove administracije?

Odbile smo govoriti o feminističkom ustavu tijekom konstitutivnog procesaa unatoč činjenici da smo učestvovale u izradi feminističkih normi. Boricevu vladu smo također odbile okarakterizirati kao feminističku. I to nema veze sa karakterom Ustava ili karakterom vlade već sa karakterom i značajem koji dajemo feminizmu. A feminizam je, kako kaže jedan povijesni slogan u Čileu, put i horizont. Feminizam nije točka do koje se dolazi nego politička borba koja je stalna i neiscrpna, nije tek puka legislacijska norma. Naravno da postoje politike koje mogu biti feminističke, naravno da postoje zakoni koji mogu biti feministički, ali karakterizirati bilo koju državu ili neku institucionalnu strukturu feminističkima čini nam se pogrešnim jer bi to značilo da umanjujemo važnost jedne političke perspektive opće transformacije koja jest i uvijek će biti utopija.

U drugom krugu mi smo pozvale da se glasa za Gabriela Borica. U Čileu je na predsjedničkim izborima 2021. godine u prvom krugu relativnu većinu osvojio neofašistički kandidat José Antonio Kast, drugi je bio Boric. U prvom krugu glasalo je vrlo malo ljudi i društveni pokreti uglavnom nisu pozivali na glasanje. Nismo ni mi. No, kad je Kast dobio relativnu većinu u prvom krugu, mnogi društveni pokreti aktivirali su se kako bi spriječili Kastovu pobjedu. Ovdje nam je bilo važno međunarodno iskustvo, posebno iskustvo Brazila kada je 2018. Bolsonaro prošao u drugi krug i kada su se zbile velike mobilizacije protiv njega koje su uglavnom vodile žene i crnci. Ono što su nam drugarice iz Brazila kazale bilo je to da je vođenje negativne kampanje protiv kandidata ekstremne desnice bila komunikacijska greška jer mu je samo dala veću vidljivost. Stvar je u tome da ti sektori zapravo žive od kontroverzi. Oni se hrane medijskom eksponiranošću, makar bila negativna. Mi smo najprije mislile raditi kampanju protiv Kasta, ali nas je iskustvo Brazila poučilo da bi trebale lobirati za pozitivan glas za Borica, pa smo stoga angažirali sve svoje resurse i potrudili se uvjeriti i druge društvene pokrete da se pridruže našoj kampanji.

Na kraju, to je i odredilo pobjednika izbora zato što je u drugom krugu na izbore izašlo 1 200 000 ljudi više nego u prvom krugu. A tko je bio među tih 1 200 000 ljudi? Statistike govore da su to bile žene svih dobnih skupina, ljudi iz najsiromašnijih slojeva, iz marginaliziranih gradskih četvrt, iz ranjivih područja i područja pogođenih devastacijom životne sredine. Stoga je bilo pitanje na koga će se nova vlada osloniti u procesu upravljanja državom: na sektore koji su omogućili njenu pobjedu ili na sektore nekadašnjeg Concertacióna koji je dugo vladao državom i koji je jednim dijelom odgovoran za ovakvo stanje u državi. Ubrzo nakon toga, nova vlada, koja je bila kritična spram stranaka Concertacióna odlučila je paktirati s njima. Tu se postavlja se pitanje: je li Boriceva vlada mogla stvari posložiti drugačije?

U Čileu postoje društveni pokreti koji su u stanju sazvati masovne mobilizacije, ali nema masovnih društvenih pokreta. Mobilizacije organiziraju i dalje relativno male organizacije s vrlo klimavom vlastitom strukturom. I što je najgore, ti pokreti, uključujući i feminističke, imaju ograničen domet djelovanja. Kada smo izgubili na plebiscitu, jedno od najproblematičnijih pitanja bilo je to što se su se milijunske predreferendumske mobilizacije od dobrog dijela društva posmatrale kao manifestacije neosporne volje većine stanovništva. Nitko se nije usudio reći da to nije ono što Čile želi. Tri dana prije plebiscita, pola milijuna ljudi marširalo je na Alamedi (glavnoj ulici u Santiagu)! Tri dana kasnije, to što su mase tražile nije vrijedilo ništa. Dakle, demonstracije, koje su bile naš glavni alat sada i mi same dovodimo u pitanje. To je alat kojega se nikada nećemo odreći, ali smo svjesne da on nije dovoljan za pobjedu na svim političkim poljima koja su otvorena.

Dakle, ako želimo da se Boriceva vlada održava na volji društvenih pokreta, a ne socijalno-liberalnih stranaka, trebali bismo imati pokrete na koje se ona može osloniti. To je danas tanko. Mi ne možemo reći Boricu: „Predsjedniče, demilitarizirajte teritoriju Mapuche“, jer će mu s druge strane doći poduzetnici koji će organizirati svoje proteste i kazati: „Ne može, nas je više“. I to je problem koji nadilazi vladu. Nije stvar u tome šta će se desiti sa vladom već u tome šta će biti sa siromašnim slojevima, jer, u mnogim državama koje su imale progresivne vlade i koje su razočarale siromašne slojeve, na vlast je došla ekstremna desnica. I to je naš problem. Na primjer, dio elitističkih slojeva koji podržavaju Boricevu vladu, ako ona izgubi na narednim izborima od ekstremne desnice će reći: „Ah, dobro, nije išlo. Idem sad na doktorat u London“ i sve zaborave! Oni koji će ostati ovdje su siromašni. Teško je održati taj ekvilibrij i izgraditi pokret koji će zadržati autonomiju i biti kritičan prema vladi, a da u isto vrijeme nemaju sektaški i dogmatski stav. Ono što nas zanima je da Boriceva vlada ispuni one aspekte programa koji imaju veliku podršku u društvenim pokretima i da ne bude još jedan od onih koji „nije uradio ništa“ i neka ga vrag nosi. Nismo to uspjeli riješiti, ali mi znamo da moramo raditi na ne samo masovnim mobilizacijama već na masovnim pokretima koji mogu značajnije doprinijeti temeljitoj društvenoj promjeni.

Spominjali smo plebiscit u više navrata tijekom ovog razgovora. Na njemu je, kao što znamo, većina odlučila ne podržati novi Ustav koji je napisala Ustavotvorna skupština. 62% stanovnika Čilea bilo je protiv novog Ustava, 38% je bilo za. Kako ti interpretiraš rezultate tog plebiscita?

Da, kako si spomenuo, na tim izborima 38% građana glasalo je za novi Ustav. Skoro pet milijuna ljudi. Bio je to najbolji rezultat koji je ljevica ikada imala u Čileu. Bolji čak i od onoga kada je izabran Allende, bolji i od onog kada je birana Bachelet. U redu, potonja za mene nije ljevičarka, ali bila je važna figura i dolazila je iz Socijalističke partije.

Gledajući ukupan broj glasova i postotke, to je bio veliki rezultat. Ono što je tragično je to što ni najbolji rezultat u povijesti nije bio dovoljan da se porazi desnica. Zašto su ljudi glasali protiv? Ljudi koji su glasali Za, odnosno – Odobravam, glasali su za tu opciju iz manje-više istih razloga. Drugim riječima, glas Za bio je prilično homogen glas i značajan broj onih koji su glasali Za glasali su za anti-neoliberalnu društvenu transformaciju. Ljudi koji su glasali Protiv, glasali su za tu opciju iz raznih razloga. Puno je to ljudi, skoro 8 milijuna. Međutim, glas Protiv bio je mnogo heterogeniji. Ima onih koji su bili protiv kompletnog teksta novog Ustava i koji su iščitali čitav prijedlog. Većina vjerojatno nije iščitala novi Ustav jer ga se nije ni stiglo dijeliti. Zatim, postoji značajan broj ljudi koji su odbacili neki imaginarni tekst koji su izmislili oni koji žele zadržati Pinochetov ustav i koji upravljaju glavnim medijima u državi. Riječ je o ljudima koji se nisu slagali s novim Ustavom iz tog i tog razloga, ali ništa od tih stvari sa kojima se nisu slagali nije bilo u tekstu. Ima ljudi koji su glasali Protiv jer su protiv Boriceve vlade i protiv njegovih odluka, itd. Mi smo vodile kampanju išavši doslovno od kuće do kuće, od kvarta do kvarta i radile smo to dugo vremena. Nakon što su se upoznali sa tekstom novog Ustava, ljudi su se uglavnom slagali sa većinom stvari koje stoje u njemu. Međutim, to „slažem se s većinom stvari“ imalo je manju težinu u usporedbi sa strahom od drugih pitanja sa kojima se nisu slagali.

To je važno kazati jer se radi o vrlo dugom i složenom tekstu. Ako netko kaže „sviđa mi se 90% teksta, a 10% ne“, kako to da je ovih 10% jače od onih 90%? Mislim da je to važno pitanje. Međutim, većina stvari od tih 10% sa kojim se ljudi nisu slagali bila je laž. Ljudima se govorilo da će im početi oduzimati kuće, ušteđevinu i slično. Te laži su bile učinkovite. S druge strane, nije bilo otvorenog neslaganja s nekim drugim stvarima. Nisam upoznala nekog tko bi rekao „čini mi se strašnim da se priznaje pravo na život bez nasilja i ja to nikada ne bih odobrio“. Slična stvar je bila kada su u pitanju neka socijalna prava koja je garantirao novi Ustav. Ljudi su govorili „super je to, ali ja ne želim da mi oduzmu kuću“.

Zašto je to važno? Sada se raspravlja o tome je li ovaj rezultat sa plebiscita poraz političkog projekta ili je to jedan izborni poraz koji ne kompromitira nužno politički projekt. Ta se rasprava otvorila odmah nakon što su se saznali rezultati plebiscita. Prvo što smo mi kazali nakon što smo saznali rezultate izbora bilo je: „Ovo je izborni poraz, a ne poraz političkog projekta koji zastupamo“. S druge strane, gotovo u isto vrijeme, jedna ekstremno desna političarka, Teresa Marinovic prvo što je kazala bilo je: „Ovo je poraz jednog političkog projekta, a ne samo izborni poraz“. Nevjerojatno, kao da smo bile sinkronizirane! Kako sam i kazala, ja mislim da ovo nije poraz projekta. Ovo jeste jedan taktički poraz koji može utjecati na ono što slijedi, taj rizik postoji. Nismo pobijedili na plebiscitu, trijumf opcije Protiv je bio uvjerljiv, desnica je izašla ohrabrena tom pobjedom, ali njihova pobjeda ne rješava niti jedan od društvenih problema koji dugo vremena postoje u Čileu. Desnica je ohrabrena, ali nema nikakvu vrst prijedloga niti programa, a Čile je zemlja koja se nalazi u socijalnoj krizi. Čak i da nema revolta na ulicama, ta kriza je očigledna i postoji. Nije počelo sa pobunom niti je s pobunom završilo. S druge strane, postavlja se pitanje, šta ćemo sa tih, skoro pet milijuna ljudi koji su glasali za politički projekt o kojemu su bili informirani? Glas Za bio je puno informiraniji glas od glasa Protiv.

Lakše je uvjeriti kada imaš više novca. Znamo da je puno više novca upumpano u kampanju Protiv nego Za. Sjećam se da sam u Santiagu vidio jedan grafit koji je glasio: „Odbili ste pravo na vodu“. Nije li sama činjenica da je većina glasača odbila pravo na vodu u najmanju ruku, neobična?

To u mnogome ima veze sa fenomenom lažnih vijesti. Drugarice iz drugih država su nam govorile o tome, ali mislim da nikada nismo mogli ni zamisliti društveni učinak koji bi fenomen lažnih vijesti mogao proizvesti kod nas. Ja sam iz Puente Alta (siromašna četvrt na jugu Santiaga, op. prev.). Radi se o perifernoj i vrlo brojnoj komuni u kojoj dominira urbana i siromašna radnička klasa. Posjetila sam svaki dio Puente Alta, najsiromašnije dijelove tog naselja i većina ljudi tamo je zaista vjerovala da će nova Vlada, ako pobijedi Za početi oduzimati kuće. 26. augusta održan je marš u Santiagu, tjedan-dva prije plebiscita. Bio je to marš koji su organizirala udruženja ljudi koji nemaju riješeno stambeno pitanje. Radi se, dakle, o ljudima koji nemaju stan ili kuću. Na tom maršu bilo je oko 30 000 ljudi. Marš su sazvale organizacije koje su bile Protiv na referendumu. Razgovarala sam s tim ljudima i neki od njih su mi govorili da će glasati Protiv zbog toga što nikada neće moći imati kuću ako prođe novi Ustav. A nemaju je! Radi se o ljudima koji nemaju stan ili kuću. Uopće se nije radilo o strahu od gubitka nečega što su imali. Ja ti ne mogu opisati kakav nivo šoka sam doživjela kad sam to čula. Isto tako, nedavno sam razgovarala sa direktorom Radija Universidad de Chile, radi se o jednom vrlo uglednom novinaru i on mi je rekao da su njegovi roditelji glasali Protiv zbog lažnih vijesti koje su bile plasirane u raznim medijima. On je roditeljima govorio da su to što čuju na televiziji laži. „Ta ja sam im sin i novinar također. Znaju me cijeli život, ali su radije povjerovali televiziji nego meni“, rekao mi je. Pitanje lažnih vijesti bilo je presudno u kampanji.

Ovdje bih željela dodati još dvije stvari: Alondra Carrillo, naša drugarica nakon što smo izgubili rekla je: „Da bi prošlo Odobravam, bilo je potrebno da članovi pokreta i aktivisti u svim dijelovima države strpljivo objašnjavaju ljudima zašto je potrebno prihvatiti novi Ustav. Za Protiv je bio sasvim dovoljan televizor u kući.“ Tako je i bilo. Mi bismo mogli provesti deset minuta razgovarajući s nekim, onda bismo otišli, ljudi bi upalili televizor i džaba nam sav rad. Zato je potrebno graditi pokrete koji na svim mjestima imaju jako utemeljenje u lokalnoj bazi. Više, kako sam već rekla, nije dovoljno praviti samo velike mobilizacije, nego je potrebno graditi medije: potrebno je napraviti komunikacijsku mrežu koja bi prekinula povezanost hegemonijskih medija sa masama. Prilično veliki broj alternativnih nezavisnih medija koje imamo i koji su apsolutno potrebni nisu dovoljni. Drugo: govorilo i o tome da dio politika koje su se ticale domorodačkih pitanja, okoliša i feminizma dobar dio stanovništva nije podržavao. Mislim da je to tek djelimična istina. Na primjer, sve ankete u Čileu na proteklom plebiscitu su sugerirale da će Odobravam izgubiti. Vladine interne ankete sugerirale su da što je veća participacija, to će Odbijam imati veću prednost. Pravo na abortus je, međutim, prema anketama nakon plebiscita podržavalo 61% stanovništva. Isto je i sa ekološkim zahtjevima.

Domorodački narodi su po prvi put imali zastupljenost u institucionalnom prostoru kroz Ustavotvornu skupštinu. Došli su tamo i postavili cijeli svoj program, ali to u prethodnim desetljećima nije bilo popraćeno mobilizacijama koje bi uključivale šire slojeve. Zbog toga je taj program bilo teško progurati i bilo je lošije primljeno. Sa feminizmom se to nije dogodilo.

Nadalje, tek kasnije smo nadošli na to da nam je desnica priredila jednu zamku koju nismo uočili. Desnica u Ustavotvornoj skupštini nije dobila dovoljnu zastupljenost da bi mogla blokirati odluke. Bili su apsolutna manjina u skupštini. Stoga su odlučili pustiti nas da pišemo tekst Ustava i nisu se trudili učestvovati u njegovom pisanju. Nije ih bilo briga šta ćemo pisati jer njihova bitka nije bila bitka za tekst Ustava. Njihova bitka bila je ona izborna. U skupštini sve antineoliberalne snage su se posvetile isključivo pisanju vrlo lijepog teksta pretpostavljajući da ćemo pobijediti na plebiscitu jer smo i na prethodna dva pobijedili. A kada je Ustavotvorna skupština napravila konačan prijedlog Ustava, do plebiscita je ostalo još dva mjeseca i smjer scenarija bilo je teško promijeniti. Ništa nismo uspjeli učiniti u tim mjesecima kampanje da preokrenemo ono što je desnica već instalirala.

Koja su tvoja predviđanja u pogledu onoga što bi se moglo dogoditi u narednom periodu po pitanju promjene Ustava?

Nakon što je opcija Odbijam pobijedila na plebiscitu, vlada je pozvala sve političke snage s institucionalnom reprezentacijom da nastave konstitutivni proces zato što Boriceva vlada misli da je još uvijek validna odluka sa plebiscita na kojemu je velika većina stanovništva glasala za izradu novoga Ustava. Sada, nekoliko mjeseci nakon plebiscita, stranke pregovaraju oko toga kako bi taj proces trebao izgledati. Mi smo vrlo kritične spram toga. Prvo, mislimo da ovaj novi proces koji je u planu nije nastavak započetog procesa već je u mnogočemu njegova negacija. Postoji svojevrsni duh osvete i duh ukora prema onima koji su uzdrmali institucionalni poredak i desnica misli da slojeve koji su učestvovali u tome treba kazniti. To je ono što obrazuje uvjete ovog novog procesa.

Rasplet ovoga procesa još uvijek nije jasan, ne znamo kako će izgledati, ali već znamo da će nastavak biti poseban i da će biti drugačiji. Ovdje imamo jednu premisu: Čile treba novi Ustav. Pitanje je treba li Čile bilo kakav novi Ustav ili ne? Jer, ono što predlažu stranke establišmenta danas je novi ustav, ali da on nema utemeljenje u onome što je pobudilo motivaciju za njime. Oni bi, kao, htjeli da to ne bude ustav iz diktature (jer je na snazi još uvijek Pinochetov ustav), već ustav donesen u demokraciji, ali da on zadrži svoju neoliberalnu logiku. Poanta je u tome da mi trebamo ustav koji je sposoban razgraditi neoliberalne institucije. Pod uvjetima koje stranke sada postavljaju, društveni pokreti, slojevi koji su bili dio pobune i domorodački narodi neće moći sudjelovati u pisanju novog ustava. A ako i hoće, morat će biti tek podanici određenih političkih stranaka. Pritom, širina tema o kojima će se moći raspravljati sada pri pisanju novog ustava bit će znatno smanjena jer su stranke već postavile dvanaest točaka koje se ne smiju dirati u idućoj raspravi o novom ustavu.

Stoga mi imamo vrlo niska očekivanja kada je u pitanju konstitutivni proces, ali znamo da ako se ovaj proces nastavi da ćemo u njemu morati sudjelovati sa ciljevima koji su vrlo različiti od onih iz prethodnog ciklusa. Teško da ćemo sada moći ubaciti programe koji su razni društveni akteri dugo razrađivali u dugogodišnjoj borbi. Prije da će se ići na to da se spriječi donošenje ustava koji je jednako neoliberalan kao i ovaj, ali demokratski legitimiran. Ovo je tužno, ali donošenje takvog ustava moramo spriječiti jer se ne želimo dovesti do toga da se pred izlazak na novi plebiscit pitamo treba li glasati da se zadrži Pinochetov ustav. To bi bilo užasno. Drugi problem od kojega strahuju ne samo stranke na vlasti već i tradicionalna desnica je taj da bi na izborima za novu Ustavotvornu skupštinu najviše glasova dobile Republikanska stranka (ekstremna desnica neopinočetovskog tipa) i Stranka ljudi (populistička i više narodska desnica). Te dvije stranke već dobro surađuju. Prema tomu, svi su jako zabrinuti i nema jasnog odgovora o tome kako bi se eventualno biralo novo ustavotvorno tijelo ili kako bi se integriralo u postojeće. Raspravlja se o tomu trebamo li organ koji je 100% izabran na izborima ili trebamo tijelo koje bira Kongres kako ni ljevica ni desnica ne bi izgubile zastupljenost nauštrb ove nove desnice. Znam, loš scenarij.

Mi, kao Coordinadora Feminista 8M već smo odlučile da, ako dođe do novog procesa, nećemo ići sa kandidaturama niti ići u novo ustavotvorno tijelo nego ćemo pratiti društvene organizacije koje se za to odluče i neke od njih podržati, jer imamo odgovornost prenijeti iskustvo koje smo stekle u prethodnom procesu i jer nam je stalo da ne dobijemo jednako loš ili gori ustav od trenutnoga. Međutim, također znamo da ne možemo trajno živjeti baveći se politikom kako bi gasile požare i da postoji nezanemariva opasnost da će ekstremna desnica pobijediti na predsjedničkim izborima za tri godine i da je potrebno mobilizirati sve naše kapacitete u cijeloj zemlji kako bi spriječile da se takav izbor dogodi. A znamo da ne možemo činiti oboje u isto vrijeme s istom snagom. To je bio naš izbor i na prošloj konvenciji.

Razgovarao: Darko Vujica