Unatrag nekoliko godina Aljoša Pužar, teoretičar kulturalnih studija s Fakulteta za družbene vede Univerze u Ljubljani organizirao je okrugli stol na poznatom događanju Sa(n)jam knjige u Puli na temu slobode, znajući pritom da se feminizam nipošto ne da previdjeti. Štoviše, upravo je feminizam ono aktivističko pregnuće, odnosno poprište mnogih razgovornih i performativnih izvedbi onoga što sloboda predmnijeva ili ima biti. Okupivši nas nekoliko da javno promišljamo slobodu bilo je važno ustanoviti drukčiji odnos spram auditorija, gledateljski pozoran i suradnički, ali i spram pitanja koja zasijecaju javno zaposjelu ravnodušnost nerijetko kontaminiranu seksističkim i/ili rasističkim dosjetkama kad su u pitanju drugi/e i drukčiji/e i njihove moguće slobode.

Je li nas posve preplavilo ‘stanje neslobode’ ili ono ‘nakon slobode’ kako u groteskno-ironijskom ili apokaliptičkom smislu i scenariju na koji nas svakodnevno “uvježbavaju”, postavih pitanje. S druge strane, možemo li razgrtati prostore koje je lukavo povezujući ‘postfeminizam’ s ‘postslobodom’ zadnja tri desetljeća učinio tijesnim za djelovanje, istodobno prigušujući a često obesmišljavajući svaki feministički napor oko artikulacije subjektivizacije, egzistencije, utopije. Ili ono što bi Trinh T. Minh-ha, filmska redateljica i feministička teoretičarka nazvala ‘narativima otpora’ u dekolonizacijskom diskursu stvaralaštva koji u svojoj polifonoj gesti uvijek ciljaju na kolektivno dobro nasuprot kvazi-religijske odanosti individualizmu i individualnoj slobodi nemilosrdnog zapadnog kapitalističkog ‘htijenja’. “Sloboda koga?”, odnosno “Čija sloboda?”, pitanje što je prebivalo u podtekstu razgovora o dosezima slobode u suvremenosti, činilo je razvidnim feministički naboj da tzv. spektre slobode nametnute terorom izbora i komodifikacije uvijek iznova čita kroz optiku spolne/rodne eksploatacije i njezinih nakana.

Već i pri samom spomenu sloboda zvoni kao moćan i obvezujući pojam, a u susretištu s feminizmom zadobiva posebnu snagu. Ne samo da je sloboda jedan od matričnih pojmova feminizma već feminizam u intrinzičnosti svojih mnogostrukih zahtjeva nije misliv bez slobode ili onkraj slobode. Slobode kao oslobođenja i slobode kao otjelovljenog bivanja, bolje rečeno otjelovljene slobode, tog jedino mogućeg scenarija življenja, ako bih se za tren poslužila ontološkim premisama. U mjeri u kojoj je feminizam osloboditeljski za svaku ženu ponaosob, osloboditeljski je i za društvo tim prije što, ako bih parafrazirala filozofkinju Gordanu Bosanac, on uspostavlja revolucionarni odnos prema svemu onom retrogradnom na putu ljudskog oslobođenja. No, implicitna dvoznačnost feminizma kad su posrijedi žene upućuje na dvostrano djelovanje: ono koje emancipatorskim iskoracima svjedoči o njihovom oslobođenju od različitih tipova porobljavanja (patrijarhalnih, epistemološko-mizoginih, mačističko-uvrnutih, državno-patronizirajućih, ekonomskih, seksističkih i dr.) i ono koje životnim i umjetničkim činovima svjedoče slobodu. Strašne žene, vještice, mističarke, antifašistkinje, crvene, mađioničarke, utopijske misliteljice, sve one povijesno i transgeneracijski utjelovljuju i pronose misao slobode, obznanjujući kako je svaki dohvat slobode, svako izboreno pravo na slobodu ujedno i čin oslobođenja. Izboreno pravo glasa, pravo na reproduktivni izbor i seksualni žitak, tjelesna autonomija, ekonomska neovisnost, epistemološka pravda, transgresivnost spolne/rodne identifikacije, tek su neka aktivirajuća mjesta višestrukih ženskih borbi za oslobođenje/prisebljenje/kolektivnu artikulaciju/subjektivizaciju/djelovanje. Nije li već Simone Weil, jedna od onih ključnih filozofkinja koje su mijenjale povijest i svijet u svojoj monografiji Oppression et Liberté iz 1955. godine progovorila o slobodi i mogućoj slobodi kroz prizmu problema pokornosti i tlačenja, kritizirajući pritom sva osloništa neslobode, imperijalna, kapitalistička, ratno-fašistička?

Iako su diskursi, emancipatorski i oni drugi, retrogradno-mizogini, koji se ne daju imenovati jednom terminološkom inačicom, u neprekidnom sukobu jedni s drugima, zamjetno je da je koncept ‘sloboda’ sve manje prisutan u mainstream teorijskom diskursu zadnjih dva do tri desetljeća. Moguće dijelom zbog omagline koju je proizvela neoliberalna ideologija u svijetu politike, umjetnosti ali i ekonomske zbilje, moguće zbog toga što se, kako bi rekao filozof i teoretičar umjetnosti Boris Groys, pojam slobode institucionalizirao, a s tim je poveziv i pokušaj prisvajanja institucije umjetnosti, a moguće zbog svoje nepodnošljive ontološko-utopijske značajke. One koja ne pristaje na otklon od vizije radikalne slobode neovisno o tomu što ideja društva kao emancipacije više nije u fokusu.  

No, kako pristati na odustajanje i prizivanje vlastite neslobode, a kako na kolonijalno-patrijarhalnu hijerarhizaciju u kojoj su rizomatskom sponom potčinjena i izvlaštena ženska (ali i neka druga) rodno/spolna, pod-klasna, migrantska i rasna bića, a politika rodne jednakosti ne samo zapretena u hegemonijske mreže normativno-tehnicističke upravljivosti već izravno služi neoliberalnom kapitalističkom scenariju? U kontekstu izdržljivog kapitalizma koji je iznimno moćan i koji putem svojih agonalno-eksploatatorskih modusa sve vrijeme preživljava mutirajući i intenzivirajući nejednakosti po mnogim osima, pitanje je koje se uopće emancipacijske vrijednosti mogu ostvariti osim opsjenarskih u svom performativnom prividu. 

Pitanje slobode i oko slobode je, po mojem mišljenju, jedino moguće postaviti iz izmještene pozicije, a ne iz pozicije lagode središta, kooptirajućeg diskursa ili pak praznog opsjenarskog mjesta; dakle, pozicije feministički-angažiranog, radikalnog ili dekolonijalnog motrišta. Primjerice, kada su se feministkinje šezdesetih godina prošlog stoljeća počele baviti problemom nasilja u obitelji, one su morale radikalno preoblikovati pitanje jer se nasilje smatralo isključivo privatnom, a ne javnom ili političkom domenom. Tek pitanje: “Kojeg je nasilje roda?”, a s tim u vezi tko ovlašćuje nasilje te u kakvoj je vezi nasilje s arhetipskim konceptom muškosti, obrnulo je pogled i raščinilo problem, te omogućilo osvješćivanje njegovih posljedica za žene. Analogno tomu, sada mi se čini važnim postaviti pitanje: “Sloboda – za koga?”, pitanje koje proizlazi iz geopolitičke, odnosno dekolonijalne epistemologije, a kako bismo uopće umjele/i odgovoriti na pitanje življenja slobode, odnosno bivanja slobodnom/slobodnim.

Sloboda postaje izgledno sve više arbitrarni pojam; pojavljuje se kao atribut globalnom kapitalu, kao njegovo pravo, modus kretanja, profitabilnosti i okupacije, a s druge pak strane, kao označitelj mnogostrukog cirkuliranja ideja, neokolonijalnih i komodifikacijskih smicalica i afektivnih poveznica. Porobljavajuće kopče, ljudske hladnoće, ranjivosti i neizvjesnosti uvjetovane ekonomskim i političkim pustošenjima nisu u pogledu oko slobode. Dok su zaprti prostori socijalne imaginacije na širem teorijskom planu, žene ponovno kreću u hod za slobodu, boreći se za svoja već izborena prava. Jesu li to rijetka mjesta društvenih aktera za one ‘bolje slobode’ kako bi rekao Pužar, a koje promiču pravednost i humanost za ljudsku vrstu uopće ili podsjetnik na njihovu ljudsku nužnost, pitam se. Svijest da bez kritičkih uvida kako nadvladati dominaciju i bez ozbiljenja supstancijalne jednakosti, a koja zadire u srž kapitalizma, nije moguće govoriti o emancipaciji žena, a kamoli slobodi, čini me uznemirenom. Ipak, misao političke filozofkinje Wendy Brown o revolucionarnom feminizmu kao obećanju slobode od uvjeta podčinjenosti, čini se uvijek nanovo obećavajućim ishodištem.