Svjetla u kinodvorani se gase, film počinje. Polako, bez dramatičnog uvoda, sasvim postepeno kako i priliči dokumentarnom filmu, kamera ulazi u svijet Audre Lorde, jedne od najutjecajnijih feministkinja drugog vala. U svijet ove izrazito multidimenzionalne Afroamerikanke ili riječima same Lorde: feministkinje, lezbejke, ratnice, pjesnikinje, aktivistkinje za prava tamnoputih, profesorice, majke dvoje djece i preživjele raka. 

Kamera prati žene koje plešu u sobi. Soba ni po čemu nije posebna, obična soba običnog stana u Berlinu. Plešu s nepatvorenim osmijesima na licima, svaka u svom ritmu, kao da ih niko ne gleda. Prevladavajući dojam je da se jedne pored drugih osjećaju sigurno, ispunjeno, radosno, kao da su baš na mjestu na kojem jedino trebaju biti. 

U sceni plesa koja otvara film posmatramo žensku, feminističku zajednicu koju je karizmatična Lorde splela oko sebe za svojih čestih i dugotrajnih posjeta Zapadnom Berlinu osamdesetih i devedesetih godina. Dagmar Schultz, autorica filma, Audrina je berlinska prijateljica, koja je godinama zvukom, a ponekad i slikom bilježila njene berlinske trenutke, mentoriranja mladih kojima je američka pjesnikinja pomagala graditi zajednicu tamnoputih Njemica i Nijemaca, iskrene, visprene razgovore osebujne aktivistkinje s prijateljicama i njenom partnericom. Naracija filma pripada glasu Audre Lorde, zato film djeluje i kao osamdesetminutno čitanje poezije.

Film Audre Lorde – Berlinske godine 1984 –1992 otvorio je ovogodišnji, 32. međunarodni festival savremene feminističke umjetnosti u Ljubljani Mesto žensk (Grad žena), najstariji feministički festival na tlu nekadašnje Jugoslavije, čiji je slogan ovog puta glasio: Feministička radost. Kako, molim? Radost u današnjem svijetu “psihopatrijarhata”, kako ga je definisala V odnosno nekadašnja Eve Ensler u svojoj nedavnoj kolumni u The Guardianu, u svijetu genocida i beskonačnih ratova, uništavanja prirodnih resursa i čitavih vrsta, podređivanja, ugnjetavanja, eksploatacije, gnušanja na empatiju? Radost? Da, radost. Feministička, dakle svjesna, aktivistička, ali radost. Nešto kao Gramscijev pesimizam intelekta, ali optimizam volje. 

Osvajanje prostora, izgradnja zajednice

“S tim sloganom želimo reći: ovdje smo, glasne smo, vidljive smo i imamo pravo na smijeh. Upravo zbog svih tih katastrofa i svih stvari kojima smo frustrirane vrlo je lako zaboraviti na radost, za koju ipak ima razloga: nekad je pobjeda i to što se stvari negdje nisu pogoršale. Radost u Mestu žensk razumijemo i kao užitak, kao otpor vremenu u kome se žene ponovo gura u privatnu sferu, a žensko tijelo se ponovo instrumentalizuje. Osim toga, radost je u feminističkom smislu zajednički, kolektivni čin, a zajedno smo jače”, pojašnjava izvršna producentica festivala, Urška Jež.

Sve od 1995. godine, kad je nastao s ciljem povećanja vidljivosti savremenih umjetnica, teoretičarki i aktivistkinja te povezivanja feminističkih umjetničkih praksi na postjugoslovenskom prostoru, Ljubljana se svakog oktobra pretvori u Grad žena, a publika ima priliku na programu birati među domaćim i međunarodnim imenima autorica likovne umjetnosti, predstava, performansa, koncerata i razgovora o temama na presjeku umjetnosti i društva. 

Na ovogodišnjem programu našlo se i nekoliko iznimnih bosanskohercegovačkih umjetnica: Almu Gačanin je kuratorka Dunja Kukovec na izložbi Područje visokog napona postavila u dijalog s umjetnicom Jelenom Sokić iz Zagreba i Ljubljančankom Stellom Ivšek. Gačanin je pored toga samostalno izvela svoj performans Autonomna agentica, a publici Grada žena su se kroz svoj Duo Lume ovog oktobra predstavile i muzičke umjetnice Jelena Milušić i Merima Ključo. Video s izložbe i koncerta. 

Mesto žensk je danas u Sloveniji drugo ime za oktobarsko predstavljanje hrabrih umjetničkih praksi iz zemlje i šire, ali Društvo za promociju žena u kulturi koje rukovodi festivalom ima pune ruke posla i tokom ostatka godine. Kroz dvanaest mjeseci organizuju više od stotinu umjetničkih, aktivističkih i teorijskih događaja te ulažu u vlastite produkcije, a samo trećina od toga dešava se na festivalu. Istaknute cjelogodišnje aktivnosti Grada žena obuhvataju kulturno-umjetnički odgoj kroz koji nastoje doprinijeti većoj feminističkoj osviještenosti mladih u pedagoškim procesima, dodjelu nagrada Žene o ženama, stratešku brigu o boljim radnim i produkcijskim uslovima umjetnica te, kroz sve to i onkraj, gradnju i očuvanje šire feminističke umjetničke zajednice. 

U nedostatku vlastitog izvedbenog prostora, Mesto žensk tokom festivala i svojih drugih aktivnosti svaki put iznova zauzima različite prostore po cijeloj Ljubljani, na svojevrstan način se infiltrirajući u “mainstream” institucije, opirući se getoizaciji i tretiranju feminističkih tema kao perifernih. “Na taj način donosimo određene teme pred publiku koja se s njima možda prvi put sreće. Osim toga to, da postaviš izložbu o abortusu prekoputa franjevačke crkve, svakako je i subverzivno”, pojašnjava Jež. 

Slogan Feministička radost tako ističe i značaj prostora koji zauzimamo i u kom se zajednički radujemo, što Mesto žensk obezbjeđuje i širi već duže od tri decenije, ustrajno gradeći zajednicu koja funkcioniše kao platforma za vidljivost, prepoznatljivost i vjetar u leđa umjetnicama. “Društvo Mesto žensk, ne samo kroz festival nego i kroz sve svoje aktivnosti tokom godine, djeluje i kao mjesto transgeneracijskog susreta i prenošenja znanja, sve vrijeme podcrtavajući da mi danas stojimo na ramenima naših prethodnica. I to je gradnja i očuvanje zajednice, kroz kontinuitet i istrajnost”, dodaje sagovornica. 

Vjerovatno još izrazitiji primjer povezivanja zajednice je nagrada Žene o ženama, čijim procesom nominovanja žena i kolektiva aktivnih u najrazličitijim sferama ljudskog postojanja – od novinarstva, socijalne skrbi, feminističkog ili ekološkog aktivizma, akademije, ginekologije do umjetnosti – ne rukovodi Mesto žensk već cjelokupna zainteresovana javnost, a pet godišnjih dobitnica bira pređašnja generacija nagrađenih. Mesto žensk u procesu na sebe preuzima zadaću promovisanja nominovanih te obezbjeđivanje nagrada, knjiga ili slika koje, dakako, potpisuju autorice.

Zajednica znači preživjeti u teškim vremenima

Feministička radost je ovog oktobra stupila na pozornice u kontekstu još jedne krize kroz koju Slovenija već treći put prolazi zahvaljujući vladi Janeza Janše. Za Janšine vlade je, naime, karakteristično, da pokušavaju uništiti socijalnu državu, potkopati demokratske procese, oslabiti javne institucije, skrajnuti kritične glasove među kojima prednjače aktivistkinje, aktivisti, umjetnice i umjetnici, usput brutalno vrijeđajući i potkopavajući svakoga ko im se u tim pokušajima nađe na putu. U više od trideset godina postojanja Grada žena, političke promjene su bile brojne, ali ekipa koja festival osmišljava nije odustajala od svojih principa.

“Nikad nismo pravile kompromise i odricale se tema koje su se u nekom trenutku u povijesti mogle činiti previše hrabre. Vrlo svjesno nikad nismo išle ni s kakvim strankama i političkim predstavnicima u vezu. A vremena jesu bila nekad bolja – nekad gora, što se odražavalo u brojnosti ekipe Mesta žensk i obima programa koji smo uspjele izvesti. Ali i ovdje se ističe snaga zajednice: Mesto žensk je mnogošta preživjelo upravo zahvaljujući zajednici, svojoj internoj zajednici članica u kojoj postoji veliko znanje i socijalni kapital te zajednici naših partnera koji su nas podržali programom, prostorom, novcem”, navodi Jež. 

Upitana za najveće probleme s kojima se umjetnice u Sloveniji danas suočavaju, Urška Jež odgovara: “Neizvjesnost. Nestabilnost. Ranjivost. Sve je kratkoročno, prekarno. Žive od projekta do projekta i plaše se da kažu ‘ne’ nekom pozivu, čak i po cijenu zdravlja. Jer, ako dvaput kažeš ne, treći put te možda neće pozvati. Za umjetnice iz izvedbenih umjetnosti problem je i prostor, vrlo teško je naći pozornicu na kojoj možeš vježbati duže vrijeme. Iako su se na tom području desile neke promjene, slobodni umjetnice i umjetnici su se sindikalizirali, desio se i pokušaj boljeg uređenja tog statusa, i dalje ih nužnost hiperprodukcije gura u prekarnost.” Preko evropskih projekata Grad žena nastoji tu prekarnost suzbiti kroz dugoročnije umjetničke produkcije, u trajanju čitave godine, a ne tek dvije sedmice. 

Uključenost u međunarodne mreže i projekte im omogućuje širi društveni pogled ali i kolaborativne prilike za koprodukcije koje mala ekipa Grada žena ne bi mogla sama obezbijediti. “Zahvaljujući toj međunarodnoj zajednici, naše produkcije gostuju posvuda, a domaće umjetnice dobijaju prilike za rezidencije i saradnje. Zahvaljujući tome što smo, recimo, u Roots and Routes International, mreži organizacija koje rade s mladim umjetnicama i umjetnicima, pet slovenačkih umjetnica je provelo par sedmica na rezidenciji u Firenci, a prošle godine smo omogućili isto u Kölnu”. I eto nas ponovo kod zajednice. 

Zajednica je ujedno, uz jasnu portretnu namjeru, najvažnija ideja filma Audre Lorde – Berlinske godine 1984–1992 sve do njegovog kraja. U drugoj polovini filma saznajemo da se Audre za svih svojih berlinskih trenutaka predstavljenih u filmu, za svih nadahnjujućih susreta sa svojom njemačkom feminističkom, pjesničkom, prijateljskom zajednicom tokom kojih se vragolasto smiješi, promućurno komentariše svijet oko sebe i beskompromisno podstiče čitavu okolinu na djelovanje – borila s rakom. S rakom je živjela punih 14 godina, premda su joj ljekari postavljajući dijagnozu namijenili puno, puno manje. 

Idući prema kraju filma, svjedočimo Audreinim razgovorima s njenim ljekarom, koje vodi jednako obješenjački kao i sve svoje druge konverzacije. Straha ovdje nema, ili se makar ne vidi. Već pred kraj, filma i života, vidimo Audre u krevetu. Tjelesna snaga posustaje, ali osmijeh je i dalje tu. Film se završava onako kako je i počeo, plesom zajednice žena, feministkinja, prijateljica Audre Lorde, u jednom običnom berlinskom stanu. Žena, feministkinja koje više nisu mlade, doživjele su brojne brodolome, diskriminacije, nepravde, moguće je da i mnoge, poput Lorde, žive s trajućim bolom. Ali njihov ples s osmijesima na licima poručuje: tu smo, zajedno smo. Plešemo i plesat ćemo. Do kraja.