Novogodišnja poslanica s jednog drugačijeg čitalačkog kluba

Sjećate li se onog dječaka koji odrasta u vreloj Africi i ima učionicu na otvorenom i jedini je učenik svoje učiteljice? Sjećate li se kako, kada dođe nevrijeme, vidi strašne životinje i stvorenja iz mašte? I kako, kasnije, kada oluja prođe, razgovara sa svojom učiteljicom o strahovima?

A pamtite li Trankvilu Trapađoz – naravno da pamtite, kako zaboraviti nekog takvog imena i prezimena? Pamtite li njenu istrajnost, njenu odlučnost? A sjećate li se svih onih koji su je uvjeravali da ne može, da neće uspjeti, da odustane, da se ne nada, da bolje ni ne pokušava?

I sigurna sam da niste ludi pa da zaboravite onog smiješnog čovjeka, brijača iz Gavirata, što je kupio Štokholm na sajmu, povoljno, za jedno brijanje brade? Sjećate se kako se hvalio da posjeduje grad, i to glavni, i preko milion stanovnika u njemu i kako do kraja nije saznao da grad i nije njegov, premda su mu se Šveđani ljubazno smješkali?

A sjećate li se onih isto tako smiješnih čarobnjaka što su djeci ispunjavali svaku želju, mada su rekli da će im ispuniti samo jednu, ali su djeca bila mudra, pa poželjela“da im se ispuni želja svaka!“ I sjećate li se da se nije na kraju baš jasno znalo ni jesu li ta djeca baš sretna, ni jesu li čarobnjaci dobri ili zli?

Niste, znam, zaboravili, jer one što nas nasmiju najduže pamtimo, djevojčicu Ninu i njenog neodoljivog psa Krcu i sve one nemoguće situacije u koje je dovodio svoju porodicu, a ona ipak nije odustala od njega?

I znam, sigurno, da vam se pod kožu uvukla mala Leda i njen čudesni ljubimac Aldo. Aldo – ljubimac oblak! Sjećate li se kako je Leda, u trenucima zavisti jer su ljubimci druge djece iz razreda znali pregršt vještina a njen oblak tek da pravi kišu, pokušavala naučiti sirotog Alda da svira, slika, čita, piše, radi gimnastiku?  

A zebra? Zebra u ogledalu? Sjećate li se koliko nije voljela ni svoje pruge, ni grivu, ni rep, koliko je samo bila nesretna svaki put kada bi se pogledala u ogledalo?  Pa kako je na kraju postala sretna jer je jedinstvena? Ili je to bilo na početku?

Zapamtili ste i djevojčicu koja ima magično oko? Sjećate li se kako i bratu pokušava objasniti ono čemu je naučila baka: da treba samo uključiti magično oko i vidjeti ljepotu gdje je naizgled nema, čak i kad je rat, izbjeglištvo, sivilo i siromaštvo? Sjećate li se kako nas je uspjela rastužiti, premda je ona sama cijelo vrijeme nasmijana?

A sjećate li se, napokon, one slikovnice koju smo čitali, a da nismo pročitali ni slova? One gdje smo samo gledali slike djevojčice i velikog, moćnog vala, nismo čitali, ali smo na kraju ispričali cijelu priču?

* * *

I mogli bismo ovako u nedogled.  Ja, mudra, odrasla, prosvjetiteljka-učiteljica-čitačica koja pita i testira sjećanja i s druge strane oni koji su tu da sva moja i knjiška znanja nauče, upiju i usvoje?

Ali ne, ne u ovoj priči. U ovoj je priči autorica više no bilo čega svjesna svog golemog prosvjetiteljskog neznanja i baš to želi da vam pokloni da poneste u novu godinu.

Ovo nije priča iz baštine naše male prosvjetitljske kulture u kojoj okamenjena stoji ideja učiteljskog poziva – autoriteta obdarenog znanjima koja mora preliti u svoje đake kao u kakve prazne spremnike, ispisati njihove tabula rase zadanim sadržajima i pustiti ih u svijet.

Učiteljice i učitelji tu su na ovom svijetu da uče djecu. Djeca su u toj rečenici bliži objekti u akuzativu – radnja se na njima vrši.

Ali ne u ovoj priči.

U ovoj priči razmjena na relaciji prosvjetitelj – učenik funkcionira u najmanju ruku po zakonu spojenih posuda.  U toj su se posudi, izmiješani dijete i prosvjetitelj, a u tu finu smjesu kao kakav magični prah, ubačena je književnost.

Nijedna alatka u obrazovanju nije toliko moćna kao ona.

Nijedna nije takva čarobna klakalica, vaga koja odvadi od nadobudnog učitelja i doda na tasu nesigurnog učenika.

Nigdje se ne pleše tako lijepo, slobodno i zajedno kao kad nam književni tekst pokaže koliko je svaka perspektiva drugačija i koliko je nepregledno polje prepoznavanja i međusobne razmjene.

Zato sam djeci s kojima sam čitala u 2025. godini  željela poželjeti nešto novo, nešto lijepo, nešto ohrabrujuće i nešto drugačije za godinu pred nama.

A onda sam se sjetila da sve što bi im željela da budu ili ostanu ili postanu u Novoj, da su sve to pročitali u književnosti za djecu u Staroj.

* * *

Kada sam im spomenula dječaka u Africi iz priče Stolica za slušanje priča (Jasminka Petrović: Sto lica stolica), htjela sam im reći da se nikad ne plaše vlastitog straha. Strahovi nas čuvaju, stoje da stražare nad našim granicama. A granice su važnije od ideje neustrašivosti i snage. U našim granicama i jeste naša snaga.

Kada sam ih podsjetila na istrajnu kornjaču Trankvilu iz priče Trankvila Trapađoz (Mihael Ende: Škola za čarobnjake) koja je kornjačovski „brzo“ žurila da stigne na svadbu, htjela sam im reći da ne moraju i ne mogu i ne trebaju stići na sve. Da neke stvari i trebaju proći bez njih. I da nije važno kada stignu, već ko ih i šta ih na cilju čeka. I koliko im se raduje.

                Podsjećajući ih na blesavog brijača iz priče „Kupovanje Štokholma“ (Đani Rodari: Telefonske priče), podsjetila sam samu sebe da možemo cijeli život živjeti uvjerenju da imamo nešto vrijedno – a da ni ne znamo da je svaki onaj trenutak u kom radimo nešto što nas nasmijava veće od toga što mislimo da imamo.

A oni čarobnjaci za koje djeca, kada im je dosadilo da imaju baš sve, pomisliše da su ih kaznili (Mihael Ende: Škola za čarobnjake)… Ne, nisu oni bili zli. Oni su samo bili od riječi. Jer svi se mi ponekad izgubimo u svojim željama u strahu da nema vremena da dobijemo sve što bismo željeli. A vremena uvijek ima – za one koji s vremenom umiju i koji ga svakog dana zaustavljaju.

Vremena imaju psi. Vremena na pretek. Za važne stvari: kotrljanje, valjanje, trčanje, skakanje, prevrtanje. Za sve ono za šta djeci iznova govorimo: Stani, nemoj, prekini, smiri. Zato se svima Krca uvukao pod kožu (Jasminka Petrović: Mene je teško ne voleti). Krca je ljubav pokazivao onim što zna, a ne onim što bi drugi da on zna. On voli skakanjem. Voli pseći. I svoju je ljudsku porodicu, i djecu, i mene naučio da ne ostavljamo one koji nas vole, samo zato jer su takvi kakvi jesu – svoji.

Baš kao i Ledin oblaka Aldo (Dragana Mladenović: Srce od oblaka). I on je svoj. Zna da pravi kišu. Ta, oblak je, i treba da zna da pravi kišu.

A kome kiša nije dovoljna, nek pokušava naučiti violinu, napraviti salto ili čitati unatraške. Onome, pak, kome je kiša dovoljna, njemu će biti jasno da je raditi dobro, predano i strastveno samo jednu malu stvar vrednije nego očešati se o stotinu velikih.

Željela sam djeci s kojima sam čitala u 2025. godini  poželjeti nešto novo, nešto lijepo, nešto ohrabrujuće, ali nisam sigurna da se usudim, jer nemamo garanciju. Nemamo obećanje, ne možemo im ga dati. Možemo se samo uzdati u magično oko u nama (Ane Bjorn: Magično oko) na koje ćemo proškiljiti i umjesto ratova, razaranja, nepravde i pustošenja vidjeti ono što želimo. Vidjeti bolji svijet, vidjeti i zavoljeti sebe kako pokušava da se zavoli zebra gledajući se u ogledalo (Tina Arnuš Pupis: Zebra u ogledalu).

Sve što sam željala da ponesete u Novu, pročitali ste u Staroj. A čitali ste čak i kad niste, kada ste samo gledali knjigu bez teksta (Suzy Lee: Val) u kojoj se iz trenutka u trenutak, iz stranice u stranicu, jedno drugom približavaju i udaljavaju jedna mala djevojčica i jedan mali val, jedna ljutita djevojčica i jedan moćan val. Raste djevojčica. Smanjuje se djevojčica. Raste val. Smanjuje se val. Raste njihova igra, povjerenje, poznanstvo, prijateljstvo.

Možda su baš to stvari koje trebamo ne zaboraviti u godini što dolazimo, to da nas uvijek plaši ono što ne poznajemo i da tek kad nešto upoznamo, otvaramo priliku da ga i zavolimo.

Književnost nas je naučila prepoznavanju i upoznavanju jednih sa drugima i samih sa sobom. Ona nas je učila da se zavolimo, da se dotaknemo kao djevojčica s morem, kao neispričana priča sa slikama. Njoj smo zahvalni i već ćemo si od prvog dana Nove opet priznati da ne znamo ništa i dopustiti joj da nas prelijeva i miješa, pretura nam i obrće perspektive, testira uvjerenja i poljuljava zidove.  

Sretna nam nova čitateljska 2026. godina!

​