Drage čitateljice i čitatelji, 

donosimo vam seriju intervjua sa umjetnicama i kulturnim radnicama, od Sarajeva do Mexico Cityja, o feminizmu i umjetnosti danas.

Pitale smo ih gdje smo to danas, koje nas teme još uvijek pokreću i ZAŠTO, s kojim pitanjima i problemima se i DALJE suočavamo, šta je vidljivo u mainstream umjetničkim praksama, a šta NE, koje FEMINISTIČKE UMJETNICE su nam snaga i inspiracija, te KUDA i KAKO trebamo zajednički nastaviti dalje…

Bojana Popadić (10.08.1987) je završila master program angažovane umjetnosti (MA in Art&Politics) na Goldsmits univerzitetu (London) otkada i počinje da se bavi japanskim buto plesom. Po povratku u Crnu Goru osniva nevladino udruženje ŠkArt koje se bavi kreiranjem i promocijom savremene i angažovane umjetnosti. Njeni buto plesni performansi rezultat su istraživanja i analize unutrašnjih previranja, nelagode, nemira, frustracija koje prouzrokuje socio politički okvir savremenom ljudskom biću, a posljednji radovi fokusirani na feminističke perspektive i borbu za ženska prava. Inicirala je realizovala više projekata u oblasti nezavisne kulture, savremene i angažovane umjetnosti i performansa na kojima je i mentorka, te bila urednica više publikacija o angažovanoj i kvir umjetnosti. Najznačajnije izložbe: The Chtonic Machine, instalacija, kolektiv od 7 umjetnika (London, jun 2016); Searching for the Self, buto performans (Goldsmiths, University of London, jun 2016; Chalton Gallery, London, jul 2016); Kad mrtvi progovore, i Majka, buto performansi (Memorijal civilnim žrtvama ratova u Jugoslaviji 1991-2001, režija Slobodan Milatović, Podgorica, 2017); Dorsen, buto performans (Korifej Kolašin, Španjola Herceg Novi, avgust 2017); Monte Negro, buto performans (ULUCG u organizaciji MAUK; Centar za kulturu Nikola Djurkovic Kotor: otvaranje izložbe “Atomic bomb- Hiroshima and Nagasaki” japanski memorijalni centar u Hirošimi (novembar 2017); Elementali, multimedijalna izložba 3 umjetnika (Klub Arhitekata- Kolektor novembar 2019; otvaranje FIAT-a septembar 2020); EVAGINACIJA u produkciji NVU ŠkArt, izložba i buto performans, Centar savremene umjetnosti Crne Gore (septembar 2022), Support and love, dio kolektiva Feministas Futuristicas, izložba fotografija (Buna Art Fest, Varna, Bugarska, maj 2024).

Mislim da je prisutan ali da je to jedan mali da ne kažem marginalizovani dio male oblasti kakva umjetnost sama po sebi jeste na našim prostorima (i ona marginalizovana), da nema dovoljnu podršku niti je društvo u potpunosti spremno da prihvati i shvati ono što se sadržajem pruža.

U mom umjetničkom radu direktno se bavim tabu temama vezanim za žene i različite njene uloge, kako se njen identitat stvara/pomijera/ mijenja u odnosu na biološke i sociološke aspekte. Posebno mi je u tom smjeru važna bila izložba EVAGINACIJA u Centru savremene umjetnosti Crne Gore 2022. godine koja je kroz moje lične memoare tokom trudnoće i post porođajnog perioda, fotografije, i performans upravo (pre)ispitivala šta je to žena. U svom radu koristim se najviše performansom, ali i drugim medijima, sprovodim aktivističke i druge angažovane akcije, i radim na edukaciji, osnaživanju i jačanju ranjivih grupa posebno žena i kvir osoba.

Nedovoljno finansijske podrške i zloupotreba onih koje postoje (npr. dosta ljudi se osjeća pozvanima da se bave ovom temom iako ne razumiju šta to feminizam jeste niti su feministi i iskorišćavaju dostupnost sredstava i “popularnost” teme za sticanje finansijske i karijerne koristi). Samim tim i utiču negativno na već ozloglašenu reputaciju feminizma. Još jedna stvar je nedovoljno razumijevanje i poznavanje feminizma, te u skladu sa tim postojanje predrasuda- na to se ja lično ne obazirem već se trudim da razbijam tabu teme. Sigurna sam da ono što moja djela pokazuju osjeti ko treba.

Svakako Marinu Abramović koju smatraju bakom performansa, ona je umjetnica sa porijeklom sa ovih prostora koja pokazuje šta sve žena i žensko tijelo može. Cijenim sve performans umjetnice koje rade u tom smjeru takođe. Ivana Bašić, skulptorka, iako i ona kao i MA radi i živi vani. Tu su i mnoge umjetnice koje se bave angažovanim radom u zajednici i pokušavaju da osvijeste i promovišu potrebu za borbom za ženska prava. Pomenula bih crnogorsku rediteljku Hanu Rastoder, jednu mladu, hrabru ženu koja govori o zločinima iz 1993. u svojoj predstavi „671 – LOV“ koja se nalazi na repertoaru Crnogorskog narodnog pozorišta. Takođe i Adrijanu Gvozdenović, crnogorsku umjetnicu i njen rad u oblastima savremene i angažovane umjetnosti, i feminizma. U Crnoj Gori nema puno umjetnica koje se prvenstveno bave feminizmom u svom radu a ja mislim da se ne može raditi bilo šta drugo dok god borba traje.

Napraviti feminističku balkansku mrežu, ne previše komplikovanu i user friendly, na kojoj se mogu razmjenjivati sadržaji i podrška i pokretati saradnja.

Ovo je polje koje se tek otvara i ja vjerujem da ima svoju budućnost i da će se razvijati kako budu jačale i desničarske i fašističke snage, što je kontradiktorno (i teško) ali se dešava već. Čini mi se da što je taj retrogradni kotrateg jači, to će biti jači i feministički glas.

Tu sam za svu dalju saradnju, nešto više o mom radu i radu organizacije ŠkArt u kojoj sam saznajte na skartskartskart.com.