Dragi dnevniče,

nešto sam prehlađena, odmaram, pa sam nakon toliko vremena uzela da ti pišem. Zapravo me muči obična hunjavica – znaš onu moju klasiku, odem do frizerke i s tek osušenom kosom izađem na hladan zrak, da ne bih slučajno kapom pokvarila frizuru, a već naredni dan počinje kihanje i šmrcanje, suze frcaju iz očiju… Na bolovanju sam. Odmah sam javila doktorici da mi otvori bolovanje. Otvori mi ga bespogovorno, bez obzira na šta se požalim. Svaki put napišem i neka mi da termin za pregled, da ne ispadne da izmišljam simptome i bolesti, a ona odgovori da samo javim kad mi bude bolje. Javit ću.

Zapravo sam zato i sjela da pišem, neka ostanu negdje zapisani uvidi u to moje novo normalno, koje svih onih godina bez stalnog posla nije dolazilo u obzir. Naprosto, nije bilo nikakve zakonsko-pravne osnove za bolovanje slobodne novinarke. Slobodne novinarke valjda ne obolijevaju. Inače, uvijek mi je smiješno kad naiđem na ovu sintagmu o slobodnim novinarima. Slobodna! Jezivo slobodno sam se osjećala dok sam cijelo desetljeće, pa još malo jače, za svakog posrnuća fizičkog ili psihičkog zdravlja morala i dalje raditi nesmanjenim tempom i revnosno stizati rokove, doduše uz tu privilegiju da sam to mogla raditi – od kuće, o svojim režijama. Ležeći na kauču, ako sjediti nisam mogla. Radiš i čekaš da prođe. Bolest, mislim. A i rad. 

Uostalom, da ne zaboravimo – što se zna olako desiti kad čovjek napokon zaživi u boljim uslovima – tih godina nisam ni imala zdravstveno osiguranje, nerijetko sam i mogla samo čekati da mi bude bolje, osim u slučajevima kad bi baš zagustilo pa sam odvojila novac za privatni pregled. Jeste, imala sam mogućnost plaćati sama sebi zdravstveno, kako mi je onomad posolila pamet jedna poznanica koja se odselila preko bare i uživjela se u ideologiju metastazirane individualne odgovornosti, ali mi je bilo preskupo. A nekako i uvredljivo, budući da je na sve te hiljade mojih autorskih honorara 4% novca ipak odlazilo na ime zdravstvenog osiguranja na koje potom nisam imala nikakvog prava. Doduše, tada sam bila dovoljno mlada da sam se mogla zavaravati da zdravstveno nije toliko važno. A onda sam se jednog jutra probudila ne tako mlada i ne tako zdrava. 

I zato, sad idem na bolovanje čim kihnem, pa lijepo ležim i dozvoljavam svom tijelu i umu da se zaista oporave. To su dani kad ugađam sebi. Jedem čokoladne pudinge, bavim se svojim sobnim biljkama, mazim se sa svojim psima, čitam knjige satima, sve dok baš potpuno ne nestanem u njihovim svjetovima. Ponekad si priuštim i gledanje TLC-a, ali nemoj nikom reći.

Moja nova kolegica, koja je imala tu nesreću da dvaput dobije dijagnozu pregorijevanja na istom radnom mjestu dok ga naposljetku nije ostavila i pobjegla glavom bez obzira, prokomentarisala je kako je bolovanje jedina legalna, pravno-formalno dozvoljena situacija u kojoj se ljudi osjećaju krivima jer „to rade“, dakle, jer su na bolovanju. Nemam taj problem. Ne osjećam ama baš ni mrvu krivice jer sam na bolovanju. Prehlađena sam, rekoh li već? A pomaže i to što u mom sadašnjem kolektivu postoji svijest o tome da od neizliječene i iscrpljene mene malo ko ima koristi, ako ću uslijed propadanja tijela i uma na kraju završiti na dugotrajnom bolovanju, a moj posao zaista morati preuzeti neko drugi. Drago mi je da nam se vrijednosti slažu, meni i mom poslu.

Moram ti se pohvaliti da sam zahvaljujući ovom poslu nakupila već četiri godine staža. To da mi staž napokon „ide“ je dobar osjećaj, mada okus gorčine od prošlosti nije sasvim nestao. Niko – mislim, makar niko u zavodu za penzijsko i invalidsko osiguranje – nikad neće znati za mojih četrnaest godina rada bez ijednog dana radnog staža, a ni mjeseca predaha, jer predah od posla značio je i predah od honorara, a time i predah od konzumiranja hrane i luksuza poput električne energije. Gorko je i sjećanje na tadašnje plaćene godišnje odmore. Sjećaš se onih godišnjih odmora u ukupnom trajanju od pet radnih dana? Pet (5). Ali hej, taj poslodavac nam je na kraju godine priredio novogodišnju zabavu sa baaaš dobrim keteringom i muzikom, godišnji gore-dolje. Sad imam 30 dana godišnjeg u godini, ali bez keteringa i muzike. Šala mala. I, kako to danas izgleda? Odem i nema me. Nema me tri sedmice u komadu, dok se sasvim ne zasitim mora, sunca, zrikavaca, svježe ribe i hobotnica. Ostalo rasporedim tokom godine, ravnomjerno, pazeći da ne zaglibim preduboko u rad, preduboko u teme kojima se bavimo. Čim se javi opasnost od zaglibljivanja kojem ne bi pomogle ni sve one kafe skuhane tokom radnog vremena, ni predah u vidu vikenda i svakodnevne polusatne užine na suncu, a ja ti uzmem pet dana godišnjeg. 

Na tim godišnjima niko iz ureda me ne uznemirava. Baš niko. Kad si na godišnjem i na bolovanju, računa se da im ne možeš pomoći. Doduše, malo je pripomoglo i moje postavljanje jasnih granica, asertivna obavijest da se tokom svojih odsutnosti naprosto ne javljam. Već četiri godine svoje otočke dane provodim bez mobitela. Zato se, i kad bih se željela javiti, ne bih mogla. I kad bi me trebali, ja to jednostavno ne bih saznala dok se s godišnjeg ne vratim. Ali me ne trebaju. Znaš već kako nam to neoliberalizam voli podcrtati dok nas šutira u rebra: nema nezamjenjivih. Pa i nema, ili što bi rekla jedna moja drugarica, puno je groblje nezamjenjivih kadrova, tako da: nađite zamjenu dok me nema. I uvijek je i nađu. Ništa još nije propalo jer sam ja bila odsutna nekoliko sedmica, a čini mi se da ni neće. 

Ne javljam se ja ni kad nisam na godišnjem, ali je završeno moje radno vrijeme. Piše mi u ugovoru: sa zadnjom minutom odrađenog radnog vremena prestaje i obaveza radnice da se ikom s posla javlja. Mislim, ne piše baš tim riječima ali piše. U Njemačkoj i Portugalu je to, ako se dobro sjećam, standard. Nema 24-satne raspoloživosti radnica i radnika za platu obračunatu za 8 sati dnevno. Sita svih onih javljanja u svaka doba u mojim godinama spomenute velike novinarske slobode, dopisivanja na svim komunikacijskim kanalima koji postoje, svih onih angažmana o kojima sam se dogovarala u nedjelju uveče na Facebook Messengeru ili na plaži do koje sam uspjela skoknuti na par dana, sad sebi mogu dozvoliti da neću. A neću. 

Baš nedavno me kolegica pitala može li napraviti Viber grupu s nekom ekipom vanjskih izvođača radova, jer njima više odgovara da se jave izvan radnog vremena, kad završe svoj osnovni posao, pa sam rekla da ne. Mislim, slobodno neka je napravi, pa neka mene službenim mailom obavijeste šta su se dogovorili, pročitat ću sutradan, čim počnem raditi. Nije očekivala takvu nefleksibilnost, ali ju je, kako da ti kažem, dobila. Je li na kraju sve bilo u redu s poslom, premda nisam učestvovala u Viber dogovaranjima? Jeste, naravno. 

Moja partnerica ima službeni Outlook mail naštiman i na mobitelu. Kad čujem onaj Outlookov zvuk prispjelog maila u osam uveče, dok, recimo, gledam koji film ćemo upravo zadati na Cinemaxu ili ukrasti s Torrenta ili, šta znam, lakiram nokte, naježim se. Brrr. Ako će neko umrijeti ukoliko ja ne vidim taj mail do sutradan do osam ujutro, neka umre. Meni je to skroz u redu, mirno ću živjeti s tim. Doduše, toliko asertivnosti nisam naglas podijelila sa svojim novim kolektivom, ponašam se pristojno, ne zazivam ničiju smrt. Ali moj službeni mail je neodvojivo vezan za moj službeni računar u uredu. Nisam sigurna ni da se ga da naštimati na neki drugi gadget… Opet šala mala, oprostit ćeš, danas sam uprkos prehladi baš nešto dobro raspoložena.

Neko bi sigurno rekao da sam neambiciozna, da ne mislim dovoljno na karijeru, da iskorištavam prava koja su mi na raspolaganju. Ti svakako znaš da to duge godine nije bilo tako, tebi ne moram objašnjavati da sam sve što danas znam naučila na teži način. Ali ipak: koju karijeru, molit ću? Čini mi se da dajem taman dovoljno za karijeru koja mi uzvraća taman dovoljnim da dostojanstveno preživim, a ne da se bogatim i penjem na vrh svijeta. Nije sve karijera, nešto je i samo posao. A za radnička prava su se moji radnički preci i pretkinje borili u krvi, znoju, suzama i činilo bi mi se nepristojnim i nezahvalnim prema tom naslijeđu ukoliko ne bih koristila radnička prava koja su mi napokon na raspolaganju. 

I da bude jasno, nije to ni nefleksibilnost, radi se o tome da poslije posla imam druge stvari i nemam vremena za posao. I have places to be and people to see. Idem u šetnju sa svojim psima. Idem na piće s prijateljima. Ljubim svoju omiljenu osobu. Idem na tenis, održavanje kondicije i mišićne mase, kad ideš u godine, je navodno jako važno. Imam psihoterapiju. Čeka me moj bicikl. Čeka me kuhanje ručka, kažu da je najzdravije skuhati nešto kod kuće, od nule. Na stolu me čeka Tove Ditlevsen. Čeka me moj kauč sa svim svojim jastučićima. Važno je. 

Tvoja M.