Drage čitateljice i čitatelji, 

donosimo vam seriju intervjua sa umjetnicama i kulturnim radnicama, od Sarajeva do Mexico Cityja, o feminizmu i umjetnosti danas.

Pitale smo ih gdje smo to danas, koje nas teme još uvijek pokreću i ZAŠTO, s kojim pitanjima i problemima se i DALJE suočavamo, šta je vidljivo u mainstream umjetničkim praksama, a šta NE, koje FEMINISTIČKE UMJETNICE su nam snaga i inspiracija, te KUDA i KAKO trebamo zajednički nastaviti dalje…

 Foto: Nada Žgank

Iva Kovač djeluje na sjecištu feminističkog i dekolonijalnog kustoskog i umjetničkog istraživanja. Suosnivačica je umjetničkog kolektiva Fokus Grupa koji istražuje područja umjetnosti, dizajna i arhitekture kroz izložbene, izdavačke i edukativne projekte. Od 2021. godine programska je direktorica Udruge Mesto žensk u Ljubljani i umjetnička direktorica međunarodnog interdisciplinarnog festivala suvremenih umjetnosti Mesto žensk. Kurirala je interdisciplinarni program izložbi, performansa i predavanja „Jug u nama“ fokusiran na dekolonizaciju jugoistočne Europe kao dio festivala Mesto žensk u Ljubljani 2022. godine te program izložbi i predavanja pod nazivom „Arheologija otpora: korektiv za budućnost“ 2023. godine. Kurirala je nekoliko grupnih međunarodnih izložbi i diskurzivnih programa u suradnji s tranzit.sk iz Bratislave, Podoomu (KCB Beograd) i Centerom za sodobno umetnost iz Celja. Jedna je od ko-kustosica konferencije o ekologiji, feminizmu i brizi Connecting Lines održanoj u Modernoj galeriji u Ljubljani ove godine. 

Bila je kustosica u PM galeriji u Zagrebu od 2010. do 2012. godine te u Galeriji SIZ u Rijeci od 2013. do 2015. godine. Od 2017. do 2021. godine bila je kustosica u umjetničkom prostoru GSG u Rijeci, gdje je inicirala i uredila prva tri broja GSG časopisa za suvremenu umjetnost i društvena pitanja, objavljenog u tiskanom obliku i kao online izdanje na @ArtsEverywhere.ca.

Svakako ga ima a danas je prisutan i u produkcijama izvan nekada ograničene sfere feminističkih organizacija. Moje iskustvo u zadnjih nekoliko godina je da su feminističke teme ušle u mainstream kulturne institucije te su neke tradicionalnije manifestacije u svojem programu pokazale veći broj djela s feminističkim predznakom ili čak direktno zagovarajući feminističke teme poput prava na izbor, tjelesnu autonomiju… Istovremeno autorice poput Dijane Matković (autorica dokumentarne knjige Zakaj ne pišem), pokazuju kako su pitanja klase, etniciteta a dodat ću i “rase”, itd. u kombinaciji s rodom itekako značajan faktor koji potencira diskriminaciju. Te je utoliko pitanje da li se povećanje koje bilježimo u suvremenoj umjetnosti ikako reflektira na svakodnevicu mnogih žena i rodnih manjina u nekim drugim sferama života. U tom smislu istovremeno pozdravljam “gender mainstreaming” ali isto tako vidim kritičku važnost feminističkih organizacija (u kulturi) koje kroz intersekcionalni (ili kako već to želimo zvati) pristup potiču da se pitanje roda sagleda kroz klasnu i druge prizme. Te da, posebno u našim prostorima, njegujemo izbrisanu povijest antifašizma.

Trenutno djelujem primarno kao kustosica, umjetnička voditeljica društva Mesto žensk. Prije toga sam djelovala u riječkoj organizaciji Građanke svom gradu a paralelno djelujem i kao vizualna umjetnica, odnosno kao članica kolektiva Fokus Grupa. Kao kustosica na Mestu žensk uglavnom biram umjetničke radove žena ili rodnih manjina. Najčešće biram radove s eksplicitno feminističkim sadržajem a gledam i da su načni nastanka rada feministički (da djeluju po principima brige, kolektivnosti…). Također, unutar programa prvo samostalno a otkako sam pozvala ko-selektorice kolektivno, potičem bavljenje intersekcionalnim feminističkim temama. Tako da ponekad nisu svi izloženi radovi eksplicitno feministički, nego primjerice dekolonijalni ali se u feminističkom kontekstu čitaju i u tom ključu. U organizacijskom smislu sam otkako sam u društvu Mestu žensk programiranje festivala kolektivizirala te je tako dio kolektiva uključen u proces programiranja. I to sudjelovanje nije neformalno već je jasno imenovano tko selektira pojedine dijelove programa. S vremenom također sve više surađujemo i u pripremanju tematskih okvira festivala. Količina posla nekada ne dozvoli temeljitu udubljivanje u teme na svim nivoima ali nam je vrijeme provedeno zajedno (u smislu dužina dosadašnje suradnje) omogućava da se razumijemo usprkos ponekad prebrzom tempu. Dio feminističke metodologije je implementiran u samom djelovanju organizacije. U tom smislu sam sretna da kroz suradnju s Mestom žensk učim, prakticiram a moći ću i prenijeti dalje istu (neformalnu) metodologiju. 

Prvo mislim da je moj odgovor na ovo pitanje prilično pod utjecajem toga gdje se nalazim dok odgovoram na pitanja. Iz pozicije Slovenije je utjecaj desne politike tradicionalno slabiji pa postoji osjećaj da su neka (rodna) prva manje ugrožena. Ali sam se tu doselila za vrijeme zadnje desne vlade koja je sve potenciranje (reflektirajući Mađarsku, Poljsku, SAD) zastupala radikalne stavove te je bila eksplicitno neprijateljska do nezavisne scene općenito i Mesta žensk specifično. U ovom trenutku situacija nije akutna. Danas, sigurno značajno i zbog utjecaja smjernica poput uputa za dobivanje potpora Europske komisije, u svom okruženju zamjećujem povećani broj programa fokusiranih na žene (ponekad i rodne manjine) te feminističkih umjetničkih projekata. Činjenica da se je deklarativna feministička pozicija (privremeno) manje na margini stvara privid da je situacija stabilnija nego što je… a fragilnost iste je vidljiva iz radikalnog zaokreta koji se desio tijekom samo dvije godine desne vlade u Sloveniji primjerice. Mislim da je izazov ustrajati, povezivati se i izvan uobičajenih saveza, djelovati iz pozicije unutar sistema kada je to moguće ali ostati vjerna idealima solidarnosti.

U stvari su mi iz područja izvedbenih umjetnosti umjetnice i umjetnički projekti pokazani na lanjskom festivalu Mesto žensk iznimno važni doprinosi feminističkom umjetničkom djelovanju na prostorima nekadašnje Jugoslavije. Istovremeno je riječ redom o projektima koji su (kasnije) nagrađeni važnim strukovnim nagrada i tako dobili veliku vidljivost. Tu govorim o predstavama Spolna Vzgoja II Tjaše Černigoj i specifično zadnjeg dijela naslovljenog Borba s Igralkama iz Rijeke i fokusom na odnos prema reprodukciji u Jugoslaviji, this is my truth tell me yours Jasne Jasne Žmak i Svet bez žena Olge Dimitrijević i Maje Pelević s fokusom na polje umjetnosti i njegovu nepropusnost za ženske autorice kao i normalnost mačističkog diskursa unutar istih. Željno iščekujem i novu predstavu Tjaše Černigoj koja nastaje u Mladinskom gledališču u Ljubljani a tematizira članak ustava SFRJ, koji štiti pravo žene na izbor. Članak upisan u ustav Jugoslavije cca 50 godina prije nego što je “prva” Francuska nedavno uvela sličan članak i tako ustavom osigurala pristup abortusu. 

Tijekom zadnjih nekoliko godina smo i na Mestu žensk producirale nekoliko feminističkih predstava; Nataša Živković “Sine”, Maja Dekleva Lapajne i Alenka Marinič “Na tleh” te Varja Hrvatin “Sukeban”. 

Od umjetnica koje djeluju više unutar područja vizualnih umjetnosti, odnosno interdisciplinarno, s kojima sam surađivala bih svakako istaknula Lalu Raščić i Lanu Čmajčanin s kojima sam radila i na Mestu žensk i ranije u galeriji SIZ u Rijeci te Anu Hoffner ex-Prvulovic* s kojom sam surađivala još kada sam radila u HDLU Zagreb pa sve do  Mesta žensk. Kod svih triju iznimno cijenim političnost rada i istovremeno preciznost izvedbe. Pratim i rad selme banich, Milijane Babić i Tajči Čekada, Vesne Bukovec, Ane Čigon, Nike Autor… Od manje poznatih imena iz Slovenije dodajem Katarinu Jazbec, koja feminističke teme povezuje s more-than-human temama. Trenutačno me iznimno veseli rad na arhivu Mesta žensk. Istraživanje koje pokrećemo ususret 30 obljetnice društva Mesto žensk koje slavimo sljedeće godine. U tom procesu se susrećem s brojnim praksama i autoricama_ima koje ću ovim putem bolje upoznati te si upotpuniti sliku razvoja feminističkih umjetničkih praksi u našim prostorima u zadnjih 30 godina kroz vizuru Mesta žensk.

Opet govorim iz trenutne pozicije kratkoročne vrlo recentne veće vidljivosti feminističke umjetnosti u Sloveniji. Nedavno je otvoreno nekoliko retrospektivnih izložbi: u Modernoj galeriji i Cukrarni u Ljubljani u Galeriji suvremene umjetnosti u Celju. Samo je izložba u Modernoj galeriji bila eksplicitno feministička ali su sve te izložbe u glavnim državnim i gradskim institucijama kulture pokazale brojne feminističke prakse. Isto vrijedi i za izvedbene umjetnosti gdje su primjerice feminističke predstave gostovale na najvećem kazališnom festivalu u  Sloveniji Borštnikovom srečanju, a neke su i nagrađene. Na ovogodišnjem Trigger showcaseu (showcase nezavisnih kazališnih produkcija u Sloveniji u kojem sudjeluje i Mesto žensk) su feminističke teme imale zapaženo mjesto. Mislim da je takav oblik “institucionalizacije” nužan ali da takve prakse moraju biti i ostati kritične te djelovati i aktivno društveno korisno.

Rekla bih da je kontekstu poput Mesta žensk nužna fokusiranost na intersekcionalne teme, dekolonijalni feminizam, queer feminizam, SRT itd. dakle razumijevanje suodnosa roda i drugih kategorija koje dovode do različitih oblika nejednakosti i ugnjetavanja. Možda kao anegdota koja mi se čini jasno ukazuje na što mislim je zanimljiva opaska umjetnice iz Estonije o manjku žena u postavu Muzeja novejše zgodovine kojeg smatram_o progresivnim za naše prostore. Nekako smo tematizirajući činjenicu da je itekako važan jer u današnje vrijeme historizira Jugoslaviju u pozitivnom svjetlu… došle do već spomenutog članka jugoslavenskog ustava … na što smo obje konstatirale da je činjenica da takav važan povijesni presedan nije istaknut u tom muzeju upravo taj manjak fokusa na žene u historizaciji. Što želim je reći da se feministička umjetnost mora djelovati iznutra institucija u kojima se stvaraju narativi koji dopiru do puno šire publike od umjetničke.